Dijana Nazor Čorda otkrila je način kako u slike ukomponirati svoju drugu veliku ljubav, glazbu

Nedavno je u bjelovarskom Gradskom muzeju postavljena izložba “Vidljivo-nevidljivi svijet” Dijane Nazor Čorde o čemu smo već pisali. Autorica nam je ispričala o kojim se slikarskim tehnikama radi.

-Radi se o slikarskim tehnikama akrila na platnu i kombinirane tehnike na instalaciji drvenog stolca koji u gornjem dijelu ima sakrivenu tekstualnu poruku. Izloženo je 60-ak dvostrukih slika naslikanih metodom infracrvenog slikarstva koje kriju dvostruku crno-bijelu sliku s raznim motivima: citatima, tekstualnim porukama, portretima, autoportretima, anđelima i labirintima. Također, izložena su i dva tepiha koji su ove godine izvedeni u tehnici ručno taftane vune u suradnji s hrvatskom tvrtkom reGalerija iz Zaboka. Jedan tepih, „Plavi nevidljivi čuvari“, napravljen je metodom InfraredArta. Stručnjacima iz reGalerije predložila sam da pokušamo napraviti nešto novo te smo istraživali pigmente za bojenje vune. Mada nam se to u prvi mah učinilo teško izvedivo, uspjeli smo, nakon nekoliko mjeseci pokušaja, izraditi prvi takav tepih/tapiseriju s IR dvostrukom slikom u svijetu. Tepisi su sada dostupni i u katalogu reGalerije. Izložene su i tri pamučne haljine rađene po uzoru na moje slike koje su isprintane metodom InfrareDesigna u istom sloju u Fotosoftu u Zagrebu. Haljine sam nosila na svojim prijašnjim izložbama, a one također imaju dvostruke slike. Metoda kojom sam se koristila u slikarstvu temelji se na inovaciji InfrareDesign i InfraRedArt koju je razvio prof. emeritus Vilko Žiljak sa svojim istraživačkim timom 2007. godine u Zagrebu. Na svojim sam novim dvostrukim slikama nastavila istraživati svojstva različitih pigmenata/boja u vizualnom i bliskom infracrvenom spektru. Ova je izložba posebna jer na njoj zapravo imamo dvije izložbe. Jednu apstraktnu vidljivu golim okom i drugu nevidljivu, figurativnu koja se otkriva samo pomoću IR kamere – ističe autorica te otkriva kako nastaju njene slike.

 

-Riječ je o višeslojnom slikanju u kojem neke slike imaju i desetak slojeva boje, ovisno o tome koliko su pojedini pigmenti pokrivni i transparentni u IR području. Pritom se koristim infracrvenom kamerom u bliskom IR spektru od 750 do 14000 nm. Koliko sam vidljivu IR sliku naslikala ovisi o svojstvima boja u infracrvenom spektru i pokrivnosti nama vidljive slike. Neke se slike manje otkrivaju u IR svjetlu jer to ovisi i o blizancima boja i o miješanju boja. Blizanci boja su dvije boje iste ili slične boje u vizualnom spektru, a jako različite u IR-u. To je ustvari dugotrajni eksperimentalni rad, za svaku je sliku potrebno raditi male probe ili skice. Zato prije velikih slika radim male koje se mogu vidjeti i na ovoj izložbi. Obje slike predstavljaju jednu te istu sliku, a na nekim su radovima dijelovi slike povezani gdje je i vidljivi i nevidljivi dio slike u istom sloju. Ne radi se ni o kakvim posebnim bojama, koristim se običnim akrilnim bojama. Svakoj boji promatram svojstva IR kamerom, a miješajući boje dobivam dvostruku sliku – pojašnjava Nazor Čorda.

Naravno, kako je riječ o dvostrukom prikazu, za jednu joj je sliku potrebno dvostruko više vremena nego za onu u vizualnom spektru. Primjerice, na slikama većih dimenzija, priznaje, radi i do dva mjeseca.

-Posebno su zahtjevne slike s nepravilnim geometrijskim oblicima, kao što je „Skriveni portret – Paul Klee“, koja je 2020. uvrštena i u udžbenik za 8. razred „Opažam, oblikujem“ u izdanju Profil Kletta. Prije nego što sam počela slikati infrared slike imala sam tridesetak samostalnih izložbi s figurativnim motivima pejzaža, mora, perunika i prirode slikane uglavnom ekspresivnom gestom. IR slikarstvom zakoračila sam u svijet apstrakcije što mi je bio veliki preokret, ali sam figuraciju zadržala u IR spektru. Kod dvostrukih slika to ima smisla, da se otkriva neka poruka, značenje ili tajna. Potreba za tajnovitošću, skrivanjem i razotkrivanjem kod ljudi oduvijek postoji, pa mislim da su i ove dvostruke slike poput nekog misterija koji čeka da bude otkriven – navodi autorica. Dodaje kako inspiraciju za slike u vizualnom spektru crpi iz spoja svojih prošlih iskustava, doživljaja i osjećaja.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

–Nadahnuće pronalazim i u knjigama iz povijesti umjetnosti kao i promatrajući slike velikih umjetnika poput Paula Kleea, Marka Rothka, Gerharda Richtera, Kazimira Maljevića i Pieta Mondriana čijim se radovima divim. Iz njihovih djela jasno je da dobro slikarstvo ne ovisi o tome je li slika apstraktna ili figurativna. Promišljam o motivu i razlogu što da sakrijem u nevidljivi spektar. Anđele slikam u vizualnom spektru iz nekog unutarnjeg poticaja još od 2003. Njih radim namjerno stilizirano, obrisno, kao simbol. Upravo ta tema i danas me zaokuplja jer to su nevidljiva bića koja nas čuvaju u svakodnevnom životu i bdiju nad nama od rođenja. Želim u slike utkati ljepotu i pozitivne vibracije, ali na svoj način. Povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić slikovito je u jednom predgovoru izložbe napisao da s ikonografske strane, na neki način slikom uzneseni, puteni anđeli ponajbolje tumače ideju o infracrvenom području. U zadnje vrijeme razmišljam o značenju labirinata. Oni sami predstavljaju tajnu s jednim ulazom, izlazom i središtem. U IR spektru se otkrivaju poput neke potrebe da pronađem neke vlastite odgovore na filozofska pitanja o smislu života, ljudskih odnosa i kako stići do središta, biti – naglašava.

Svoje slike stvara u različitim ciklusima kako bi istražila nove načine i mogućnosti slikanja u vizualnom spektru.

–U tom procesu tražim originalna i meni zanimljiva likovna rješenja u ovom avangardnom načinu slikanja, kako je likovna kritičarka Branka Hlevnjak naglasila jednom prilikom. Još uvijek radim na ciklusu „Crnih slika“ istražujući zlatnim pigmentima i fosforescentnim bojama. Nakon toga planiram slikati veća platna s motivima koji su zaista skriveni ljudskom oku. Nevidljivu sliku postavit ću u nevidljivi spektar. O čemu se točno radi, vidjet će se na idućoj izložbi koja je planirana u Muzeju Mimara, ali koja je zbog nedavnog potresa do daljnjeg odgođena. Napomenula bih da je svaka moja izložba obogaćena novim djelima, tako da se na ovoj izložbi u Gradskom muzeju Bjelovar nalazi najveći broj slika iz novih ciklusa. Do sada sam izložila IR slike u sedam muzeja i galerija i svakom sam fundusu donirala po jedan rad. Na taj način dio radova je pohranjen i te skrivene slike čekaju neku novu priliku za otkrivanje – kaže. Reakcije ljudi na njezine radove su različite, no svima je zajedničko iznenađenje onim što vide.

– Nekim se posjetiteljima više sviđaju slike u vizualnom spektru, nekima više u IR području. Neki su stručnjaci zbunjeni slikom u infracrvenom području jer se slika primarno promatra i doživljava u vidljivom spektru. Poznato je da u nekim zemljama kad otkriju drugu sliku ispod slike npr. Picassa ili Van Gogha to spada u otkriće. O otkrivenoj slici se puno piše u medijima i raspravlja u stručnim krugovima. Oduvijek je ljude zanimalo nešto tajnovito, skriveno i na prvi mah nedostupno. Naravno, ovo je slikarstvo još uvijek nešto novo i trebat će vremena da se to prihvati. Međutim, uz brzi razvoj suvremenih tehnologija, vjerujem da ćemo u skoroj budućnosti svi moći imati mobitele i s UV i IR kamerama. Takvi mobiteli već postoje, ali po cijeni još nisu dostupni većini ljudi. Bez problema se preko interneta mogu nabaviti IR detektori koji se koriste za otkrivanje lažnih novčanica, a s kojima se mogu gledati i slike na ovoj izložbi. Vjerujem da je InfraRed slikarstvo umjetnost budućnosti i da će ljudi poželjeti nekome pokloniti sliku s nekom svojom tajnom porukom, pjesmom, molitvom, stihom ili portretom. To je slika koja funkcionira sama za sebe u vizualnom spektru, ali ima još jednu informaciju koja je odložena dok se uzme IR čitač koji pokazuje punu ili pravu sliku. Povjesničarka umjetnosti Hlevnjak osvrnula se na ciklus anđela na otvorenju moje doktorske izložbe u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu: “Najuzbudljiviji i, po mom mišljenju, krunski ciklus ovog umjetničkog istraživanja je ciklus slika slobodne geste i gotovo glazbeno kolorističke orkestracije u kojoj skladno zvuči melodija i kontra ritam (poput zvončića) i stvara uzbudljive i oku ugodne i vidljive kompozicije koje kriju u sebi anđeosku igru.“ – prisjeća se Nazor Čorda koja ističe kako je sretna što od završetka studija radim u struci i bavi se onim što voli.

-U Splitu sam diplomirala 1995. Likovnu kulturu. Završila sam dvopredmetni studij za profesora likovne kulture i restauratora. Radila sam pet godina u pet različitih osnovnih i srednjih škola – u Dugom Ratu, Makarskoj i Zagrebu. Dugo godina bavila sam se likovno-pedagoškim radom za što sam dobila i Godišnju državnu Nagradu Ivan Filipović i Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića 2013. Mada više ne radim u školi i dalje povremeno vodim likovne radionice kao što sam i ove godine na 62. Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku vodila radionicu „Slikanje na jastucima“. Predložila sam Festivalu da to bude tradicionalna radionica tako da svako dijete kao sudionik ima svoj oslikani jastuk na kojem će sjediti tijekom predstava i radionica na trgovima i kamenim skalinama. Moj veliki angažman tijekom trinaest godina, od 2007., bilo je vođenje likovnog i dječjeg programa Međunarodnog uličnog festivala Cest is d’Best unutar kojega sam bila autorica i voditeljica četiriju projekata: Međunarodnog festivala umjetničkih zastavica, Cest klupaonice, Festivala umjetničkih naljepnica Art Walk i koautorica Najfotografije. Najpoznatiji je bio Međunarodni festival zastavica Zagreb gdje sam zadnje dvije godine bila i umjetnička direktorica u kojem je sudjelovalo preko 250 umjetnika iz 13 zemalja svijeta. Baveći se likovno-pedagoškim radom, koautorica sam dvaju serija udžbenika Pogled, potez, od 5. do 8. razreda osnovne škole, Zagreb, Profil Klett i dvaju priručnika za učitelje likovne kulture. 2019. godine deveti koautorski udžbenik Opažam, oblikujem za 5. razred nagrađen je prestižnom europskom nagradom „Belma“ – otkriva. Nazor Čorda rijetko spominje da je njena velika ljubav glazba.

-Pjevala sam pet godina prvi sopran u ženskoj klapi „Filip Dević“, a osvojile smo prvu i drugu nagradu na Omiškom festivalu te snimili CD „Ća vridi“ koji je nominiran za Porina. Nastupala sam više puta s klapom Sinj i klapom Šufit s kojom sam snimila i pjesmu za njihov CD „Zvizde mi kažu“. Dolaskom u Zagreb, pjevala sam u zboru crkve sv. Marka i godinu dana profesionalno u zagrebačkom HNK-u. Biti članom zbora Hrvatskoga narodnoga kazališta, upoznati vrhunske pjevače, kao na primjer primadonu Ružu Pospiš Baldani u operi Boris Godunov, i s njima pjevati na pozornici, iznimno je iskustvo. To me je potaknulo da završim i ispite za osobne potrebe solo pjevanja u Glazbenoj školi u Varaždinu kod prof. Darije Hreljanović. Mada se više ne bavim aktivno glazbom, prenosim taj ritam, tonove i dinamiku na slike. To je primijetio i ravnatelj Gradskog muzeja Bjelovar, Milan Pavlović, uspoređujući dio slika s glazbom jazza, mada nije znao da sam se nekada bavila pjevanjem – napominje. Zanimalo nas je i što ju je potaknulo da se krene baviti umjetnošću.

-To je neka unutarnja potreba, koja je prisutna otkad znam za sebe. Uvijek su me privlačile sve stvari vezane za slike, skulpture, glazbu i književnost. Od malih nogu željela sam se baviti samo likovnom ili glazbenom umjetnošću. Htjela sam upisati solo pjevanje, a upisala sam se u srednju umjetničku školu u Splitu i na moje iznenađenje bila druga na listi. Roditelji mi nisu branili izbor niti me poticali i to je za mene bilo dobro, jer nitko nije utjecao na moju odluku. Vrijeme provedeno na fakultetu u Splitu za mene je najljepše razdoblje u životu jer sam radila sve što volim – slikala, pjevala i putovala. Zahvaljujući tom entuzijazmu dobila sam i Nagradu fakulteta kao jedini student likovne kulture u dvjema generacijama. Dolaskom u Zagreb samo sam čekala priliku da se dalje usavršavam uz rad. Potreba za učenjem je osobina mladog duha, koja će nadam se i ostati. Čim sam dobila stalni posao u Hrvatskom restauratorskom zavodu, upisala sam doktorat iz slikarstva na Akademiji likovne umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu koji sam jednoglasno obranila pod nazivom „Slike u infracrvenom području: odlaganje vidljivoga“ 2017., pod mentorstvom izvrsnih profesora Igora Rončevića i Jane Žiljak Gršić – govori. Premda je rođena u Splitu, za Bjelovar je vežu dvije stvari.

-Jedna da sam u istoj galeriji izlagala izložbu minijatura anđela „Kiša nam ništa ne može“ 2008. godine, koja mi je ostala u izrazito lijepom sjećanju. Izložbu je organizirao nekadašnji ravnatelj Mladen Medar, kojem sam zahvalna na tom ugodnom iskustvu. Druga okolnost je da sam bjelovarska nevjesta u obitelji Čorda i zato sam često vikendom u Bjelovaru. Veseli me da sam mogla svoje desetogodišnje istraživanje predstaviti u obnovljenom Muzeju grada Bjelovara i prekrasnoj Galeriji Naste Rojc. Zanimljivo je i da su neke slike Naste Rojc, koje sam u IR-u snimila na jednoj izložbi u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, imale i nekoliko neistraženih preslika. I te skrivene potpise na slikama ove čuvene vaše slikarice uvrstila sam i u svoju disertaciju. Ovom prilikom zahvaljujem Gradu Bjelovaru i ravnatelju Gradskog muzeja Milanu Pavloviću što je prihvatio izložbu „Vidljivo-nevidljivi svijet“ u program muzeja. Drago mi je da i Bjelovarčani imaju priliku ući u dijalog s IR slikama koje, kako kaže Stanko Špoljarić, nude novu razinu umjetničke komunikacije – zaključuje. Izložba “Vidljivo-nevidljivi svijet” može se u Bjelovaru pogledati do 1. rujna.