U ljude je ušla bolest da stalno moraš raditi nešto što ćeš prodati, uključujući i umjetnost. To je običan prostakluk.

Nesvakidašnje kazališno iskustvo Bjelovarčanima je jučer priuštio uvijek drag gost na BOK Festu, legendarni glumac Zijah Sokolović. Sa ekipom iz jazz tria Lolita na pozornici Doma kulture izveo je predstavu ‘Medvjed’, jedinstvenu interpretaciju Čehovljeve priče ‘Medvjed i prosidba’ o mladoj udovici koju posjećuje vjerovnik pokojnog muža i traži je svoj novac. Sokolovićeva predstava je, osim po okolnostima u kojima se između udovice i neočekivanog gosta na koncu rodi ljubav, neobična i po nesvakidašnjoj izvedbi. Osim glavnog lika, Smirnova, kojeg je utjelovio upravo Sokolović, ostale uloge u ovom komadu igraju – glazbeni instrumenti. U razgovoru za naš portal Zijah Sokolović otkriva zanimljivosti vezane uz ‘Medvjeda’, ali i brojne druge detalje vezane uz svoju karijeru.

Malo je kazati da je Vaš ‘Medvjed’ neobična interpretacija Čehova. Kako je opće nastala predstava?

Dok sam u Ljubljani, u Mestnom gledališču, režirao predstavu ‘Fortinbras je pijan’ Januša Glovackog, navečer sam šetao gradom, razmišljajući tko je zapravo Fortinbras. Sreo sam pritom Dušana Jovanovića. To je veliki režiser i pisac, neobičan umjetnički čovjek. Sreli smo se noću i rekao mi je da je u žiriju Europskog mjeseca kulture za kazališnu formu, gdje su napravili malu pauzu jer nisu našli ni jednu ideju koju bi mogli nagraditi. To je bilo u otprilike 15 do 12, pozdravili smo se i razišli, a onda se on odjednom okrenuo i pitao – imaš li možda ti neku ideju za kazališnu predstavu? Bila je to sekunda u koju stane čitav život, sekunda kada svoje želje, ambicije, sve što je sakriveno u njemu, izađe iz čovjeka. Rekao sam da bih radio Čehova, čija duhovitost mi je i danas jako bliska. On je rekao – Čehov, nije to ništa posebno. Na to sam ja kazao da bih radio predstavu sa jazz kvartetom, zbog čega sam i izabrao komad u kojem ima najmanje likova, ‘Medvjeda i prosidbu’. Javio mi se nakon pola sata i rekao da je ideja dobila prvu nagradu na Europskom mjesecu kulture. Dobili smo godinu dana za pripremu, za suradnike sam odabrao jazz kvartet, danas trio, Lolita. Godinu dana smo razgovarali kako da priču pretvorimo u muziku. U predstavi sav tekst glavnog ženskog lika svira saksofon. Luku, slugu koji je čitavo vrijeme na sceni, svira bas gitara. Ja igram glavnu ulogu Smirnova koji se na sceni pojavljuje tek u četvrtoj slici. Dakle, prve tri slike su isključivo muzičke. Ja se u predstavi obraćam u prazan prostor odnosno likovima koje igraju instrumenti. To je, dakle, jedna avantura, najveselija i najljepša, i jedno istraživanje granica kazališta. Jer, taj prostakluk da stalno moraš raditi nešto što ćeš prodati, ta bolest koja je ušla u ljude, da se svaka umjetnost prodati, a i kada se proda, nikakve pare koje su time zarađene ne predstavljaju vrijednost, nego se traži da se isto opet proda, i opet… To je megalomanija primitivizma i otuđenja. Umjetnost je počela gubiti svoju osnovnu dimenziju, radoznalost publike, ali i samih umjetnika koji se time bave. I kad je izašla, i danas, ova predstava doživljava različite komentare – od onih da je ljudi ne razumiju, do onih da su oduševljeni, da žele da ima više ovakvih predstava, pa do onih koji ne žele nešto takvo ikad više gledati. To je realnost vremena u kojem živimo. Kada napravite neku kazališnu predstavu, ona ima svoje vrijeme, što znači da se gledatelji, kada dođu na predstavu, moraju odreći svog svakidašnjeg vremena u kojem žive te moraju pokušati razumjeti vrijeme koje je u predstavi. ‘Medvjed i prosidba’ spadaju u komade koji su nastali prije njegovog velikog stvaralaštva, to je priča o duhovitim ljudskim karakterima.

Ovu predstavu igramo 22 godine, isti ljudi, ostarjeli smo igrajući je. Imamo 22 grand prixa koje smo osvojili na velikim međunarodnim festivalima. U Rusiji sam dobio grand prix za režiju ove predstave, dakle za Čehova, koji je za Ruse jedna od najznačajnijih ličnosti u svijetu umjetnosti.

U našem gradu čest ste gost, bjelovarska publika i vi se volite. Znamo zašto Bjelovarčani vole vas, no zašto vi volite Bjelovarčane?

Imam neki odnos do ovoga grada koji je ostao još od prošlih vremena, vremena kada je kazališna umjetnost imala više utjecaja na ljude i više ih je organizirala u nekom njihovom duhovnom svijetu. Danas dolazim u Bjelovar jer je iz tog odnosa nešto ostalo, i to je nešto što se mora održavati. To možda zvuči malo pretenciozno, ali je tako. Ja pripadam svijetu kazališta koji se bori sa okolnostima u kojima umjetnost danas egzistira, kazališna pogotovo. I radujem se što sam na ovogodišnji BOK Fest stigao baš s predstavom ‘Medvjed’ koja nema taj neki populistički, afirmativni nivo, kao što su, primjerice, moje predstave ‘Cabares, Cabarei’, ‘Glumac je glumac’, ‘Demokracija’ i druge.

Često Vas viđamo u monodramama. Otkud strast prema tom izričaju?

Svoje najveće kazališne nagrade dobio sam igrajući u kazališnim ansamblima. Međutim, igrajući u ansamblu, osjetio sam da mi izmiču mnoge stvari koje su moj osobni odnos do svijeta. Imao sam potrebu da još nešto kažem o kazalištu, da još istražujem kazališne prostore, kao što sam učinio u ‘Medvjedu’, jer sam mislio – otići ću sa ovoga svijeta, a neću učiniti sve ono što me zanima. Postat ću suviše lijen, konformist, prezadovoljan minimumom koji sam dobio od kazališta. Da bio to izbjegao, obranio svoju ideju, morao sam biti sam. Tako je prvo nastala predstava ‘Glumac je glumac’, nešto je što je vrlo individualno, ali točno za vrijeme u kojem živimo. Ta je predstava prevedena na engleski, njemački, francuski, poljski, talijanski… 25 glumaca diljem svijeta je igralo moju ideju o glumcu i kazalištu. To me ohrabrilo. No, to isto dolazi iz jedne dimenzije usamljenosti. Danas nemamo osjećaj da posjedujemo svoj osobni svijet, usamljeni svijet, u kojem tražimo smisao života. Sve je pretvoreno u opće stvari. Predstava kao takva je bila posebno važna za ono vrijeme kad je nastala, prije 43 godine. Kad bi danas netko napravio takvu predstavu, nisam siguran da bi ona doživjela takav uspjeh. Drugačija su vremena. Danas se sve konzumira brže i jednostavnije, pogotovo ono što je došlo preko televizije. A ja sam došao preko kazališta. Danas se gleda jeste li bili u nekoj seriji, u tim nekim časopisima sa svojom ženom koja ima ispuštene sise ili duge noge, u kojima piše s kim ste se zabavljali prije, vi ili vaša žena. To je opći kupleraj. Mi koji to gledamo smo voajeri jer možemo u pet minuta imati seksualni odnos sa pet žena koje imaju muževe i bave se javnim poslom.

Kada sam otišao živjeti u Austriju, u jedan novi prostor, novo vrijeme, u novi jezik, gdje nije bilo ničega od prije, želio sam se i dalje baviti kazalištem. Tada sam napravio ‘Cabares Cabarei’, predstavu koja traje već 25-26 godina. Poslije toga dolaze ‘Međuigre’, ‘Kobajagi donijela me roda’, i konačno ‘Lijevo desno glumac’, predstava kojom se završava ciklus moje potrage za nečim što mene osobno zanima. Sve je kazališna forma. I ovaj naš intervju, u kojem vi imate ulogu da me ispitujete, a ja da odgovaram najbolje što mogu kako bih objasnio sebe. Ako to promatramo na taj način, zaključujemo da je čitav svijet jedno veliko kazalište.

Generacije klinaca s prostora bivše Jugoslavije pamte Vas po pričama koje ste interpretirali na već zaboravljenim audio-kasetama, po ‘Pijetlu i Mačku’, ‘Mačku u čizmama’… Ostali ste u tom dječjem svijetu jednom nogom čitav život. Vesele li Vas takvi projekti više od onih za odrasle? Može li se to uopće usporediti?

Ne može se usporediti. Kada se bavimo djecom, mi odrasli mislimo da je to treba biti što jednostavnije, zabavnije, htjeli bi im dati sve ono što nama nedostaje. A njima to često nije potrebno. Već kao roditelji mi smo na neki način osakaćeni, imamo manjak vrijednosti u sebi koje ne možemo popuniti, pa bismo htjeli to dati djeci. Primjerice, djeci pokušavamo dati sva ona materijalna dobra koja mi nismo imali, da bi oni bili sretni. Umjetnost za djecu je nešto vrlo ozbiljno. Mene osobno odnos do djece i kazališta ne zanima puno. Zanima me kako se kroz kazališnu formu može komunicirati s djecom, kako kazalište kao živa forma može utjecati na njih. Razmišljajući u tome, u Austriji sam napravio Thearto projekt, koji danas postoji i u Hrvatskoj, u sklopu kojega se uz pomoć glumaca, u kazališnoj formi, djeca informiraju o društvenim problemima s kojima se susreću u svom odrastanju. Način je to da im živ čovjek uputi informaciju koja će im biti dragocjena u odrastanju. Ne zabavljamo ih, već ih informiramo. Primjerice, djeci u 45 minuta pokazujemo 120 primjera nasilja u obitelji, situacija koje se događaju, a traju jednu ili dvije sekunde. Za tu predstavu smo dobili najveću europsku nagradu, kao najbolji projekt u Europi koji može pomoći djeci u razumijevanju nasilja u obitelji. Na tom smo projektu radili jako dugo, s psiholozima i sociolozima koji su nam otkrili najbolje primjere koje smo mi postavili u predstavu koja je fascinantno uniformirana. Kasnije smo radili predstave o drogi, o tome kada djeca uzimaju drogu. To me je zanimalo, može li im to kazalište pokazati. Može! Ja sam se samo potrudio da im pomoću kazališta objasnimo svijet u kojem svi živimo. Recimo, u toj predstavi o drogi imamo desetak scena u kojima govorimo kad su roditelji isključivo krivci zašto djeca ulaze u svijet droge. Prema psiholozima i sociolozima, postoje prepoznatljivi društveni kodovi i ako dvoje od stotinu djece prepozna taj kod, mi smo ga uspjeli informirati i spasiti od tog strašnog zla. Radili smo kasnije i ravnopravnost, zašto imamo takav odnos prema ženama, uključujući i zanimljivo istraživanje o tome jesu li muškarci ugroženi kao žene, pri čemu smo naišli na veliki društveni otpor od strane religije da se ta stvar razjašnjava do kraja. Jer se i uzroci te neravnopravnosti kriju upravo u postupcima razvoja kroz proces religioznosti. Na kraju krajeva, i svi ratovi koji su se događali, uključujući i ovaj posljednji, imali su predznak vjere. I danas smo podijeljeni po istom sistemu. Čak i kad igramo nogomet, mi imamo vjerski predznak, to je prisutno u svim segmentima našeg društva.

A moderne tehnologije, društvene mreže? Koliko god su korisne, sve češće se spominju u kontekstu problema, kako kod djece, tako i kod odraslih…

Osnovni zadatak svakog sustava, pa i ovog u kojem živimo je da  ljudima uzme vrijeme. Na bilo koji način. Kada mu uzme vrijeme, čovjek je podložan svakoj vrsti utjecaja. Ne može naći svoje vrijeme, odnosno vrijeme za sebe. Ili za nešto drugo, primjerice kazalište. Ljudi idu na određene predstave, nemajući vremena da razmišljaju zanima li ih to, nego a priori odbacuju ili a priori prihvaćaju, zato što na taj način ne troše vrijeme na razmišljanje vrijedi li to uopće išta. U tome je tajna čitavog našeg života. Kad izgubite to vrijeme, onda dođe do neke vrste panike i straha kako da se čovjek izvuče iz toga. Danas je normalno da se djetetu, dok jede, daje tablet, ono jede, a ne zna što jede. Bilo bi zanimljivo da i roditelji, recimo, dok imaju seks, uzmu te kompjutere, gledaju svaki za sebe i obavljaju tu radnju. Bilo bi zanimljivo vidjeti bi li im tada svijest proradila. To je jedna vrsta otuđenja u kojoj opet gubi kazališna forma. Jer u trenutku kad djetetu date telefon ili kompjuter, s njim prestaje živi kontakt, kazališna forma.

U većini svojih nastupa nastojite izmamiti publici osmijeh na lice. Što Vas najlakše može nasmijati, oraspoložiti?

Sve što je smiješno može se organizirati. Postoji put umjetnosti na nivou zanata. Nešto se može banalizirati da bi ljudi to razumjeli. Recimo, dođete na pozornicu i pitate – znali li koga je sve Brega skinuo u krevetu? Ta jedna vrsta duhovitosti ljude dovodi do histeričnog smijeha jer prvi put uživo čuju nešto što već znaju. U mojim predstavama je zanimljivo iznenađenje u načinu razmišljanja koje izlazi iz stereotipa. Ja se možda bavim temama koje su svakidašnje, ali način na koji ih promatram i na koji govorim o njima toliko je neobičan da izaziva smijeh. Znači, sve što je neobično, izaziva određenu reakciju. To je vrsta tzv. homerskog smijeha koji je najbolji i najzdraviji u komunikaciji s ljudima. Sve ostalo, taj neki podsmijeh, reakcija na prepoznavanje vlastitog vremena u predstavi, to nije smijeh koji je produktivan. To je potrebno, ali je i tužno.

Da se vratimo na bjelovarske teme. Objasnili ste zašto volite Bjelovar i Bjelovarčane, no jednog Bjelovarčanina možda volite mrvicu više od ostalih. Kako je biti mentor Ivanu Ožegoviću?

Rijetki su ljudi koji su znatiželjni i koji imaju potrebu da svoju prazninu popunjavaju svaki dan, zato što se to što smo popunili danas na neki način istopilo, izgubilo ili pretvorilo u nešto što je vrijedno, ili pak kao nevrijedno ostalo iza nas. Ivan je čovjek kojega sve zanima i čovjek koji zna svoj život, u najboljim godinama, ako mogu reći, napuniti nekim vrijednostima koje mogu služiti ljudima u njegovoj okolini, bilo da je riječ o gledateljima, glumcima, suradnicima. Zadovoljstvo je imati jednog takvog prijatelja, zadovoljstvo je razgovarati s njim jer toliko smo stvari dotakli upravo iz te neke vrste znatiželje. I on i ja. Tako da je nekako on postao zreliji zbog mojih godina, a ja mlađi zbog njegovih.

Kamo Vas put vodi nakon Bjelovara?

Prvo idem za Beč, poslije toga do Zagreba. Onda u Kostreni igram ‘Cabares Cabarei’ gdje je predstava za 20 godina festivala dobila drugu nagradu publike. Poslije toga idem u Sarajevo, pa u Zenicu gdje s predstavom ‘Lijevo desno glumac’ nastupam na Festivalu bh. Drame. Poslije toga idem u Rumu na festivalu Trema, gdje sam u žiriju, u subotu nastupam u Beogradu… Raspored do Nove godine je napravljen i treba ga veselo odraditi i uživati u tome.