VELIKA SUBOTA Dan tišine i pripreme vuzemki za doček Kristovog uskrsenja

Piše: Tomislav Matić, 

viši kustos GMB,

prof. povijesti i etnologije

 

Velika subota je dan tišine. Taj dan se posjećuje posebno uređen Božji grob u crkvi. Ne slavi se misno slavlje do zalaska Sunca.

U subotu prije podne dobro je posaditi krumpir ako je zemlja već prije izorana i pripremljena.

U subotu navečer je Vazmeno bdijenje koje je vrlo bogato obredima. U Rimokatoličkoj crkvi, na Vazmeno bdijenje, slavi se najvažnija sveta misa u liturgijskoj godini. Njome počinje uskrsno vrijeme. Prvi put nakon korizme izgovara se „Aleluja“ i pjeva  se „Slava Bogu“. Zvoni se iz svih zvona u crkvi koja su se „vratila iz Rima“, puca se iz mužara i slavi Isusovo uskrsnuće.

Na Veliku subotu iz crkve bi se uz blagoslovljenu vatru donesla i blagoslovljena voda koja bi se upotrebljavala u teškim i posebnim prilikama, npr. kada bi se dijete trebalo iz bilo kojeg razloga krstiti doma, ili ako koga boli glava, malo bi se te vode gutnulo i prešlo vodom po glavi da glavobolja prođe.

Vjerovalo se da će se voćke sačuvati od gusjenica ako se taj dan kad se zvona razvežu i zazvone, pometu. Pali se vatra ispred crkve sa koje se pali uskrsna svijeća koja se vrlo svečano unosi u crkvu i simbolizira svijetlo života.

Na selu se pale uskrsne vatre – krjesovi. U našem kraju to je kup granja, borovih grana, loze, kukuruzovine i slame koje se slažu i zapale u subotu kasno navečer. U ravničarskim krajevima krijes se slagao kraj crkve ili raspela, a u brežuljkastim krajevima na nekom lijepo vidljivom mjestu. U nekim krajevima taj kup zove se Vuzmenka i vrlo je vješto izrađen, slaganjem drva u kocku, a bili su visoki i po nekoliko metara. Takve vuzmenke bi se čuvale jer bi postojala mogućnost da netko iz susjednog sela dođe i upali vuzmenku prije reda.

Uskrsni krijes ima obrambeno i zaštitno značenje. Preko njegova ognjišta bi se prepeljavala stoka, a ugarci od vatre nose se u polja. Vjerovalo se da dokle god seže dim krijesa zle sile ne mogu nauditi. Predivno je bilo, kažu stari ljudi gledati gdje na svakom brijegu gori vuzmenka, osvjetljavaju se sela, radosno se slavi Kristovo uskrsnuće uz vjerničko klicanje: „Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“. Na uskrsnoj će se vatri spaliti snop grančica cica mace, a pepelom od njih pepelit će se vjernici iduće godine na blagdan Pepelnice.

U nekim krajevima na ovaj dan išli bi selom „raspetniki“ sa križem, a mlade snahe koje su se udale te godine darovale bi ih ručnicima i pečama – rupcima.

Na Veliku subotu nije se jelo meso. Užurbano se pripremalo uskrsno jelo i šunka, te poseban kruh „zbornjak“, u našem kraju zvan „kovrtanj“.

U nedjelju nakon Velike subote je Uskrs. Uskrs dolazi od židovske riječi Pasha, što označava spomen na izlazak iz Egipta, kada je židovski narod izašao iz ropstva u slobodu. Kao što Židovi slave spomen na izlazak iz ropstva tako i kršćani slave uskrsnuće Kristovo. Vazam i Uskrs imaju isto značenje, no pojam „vazmeni“ uzima se kao cjelokupna stvarnost Otajstva: smrt, uskrsnuće, uzašašće Isusovo i dolazak Duha svetoga. Pojam Uskrs više označava samo jedan oblik otajstva: uskrsnuće.

Na Uskrs su započimale igre i pjesme, poljski poslovi, slavljenje i zahvaljivanje, ali i molba Bogu za dobru godinu i napredak u kući i oko kuće.

Na Uskrs rano ujutro gazdarice nose hranu u crkvu na blagoslov. Negdje se hrana blagoslivljala već i u subotu navečer, ali ipak je uvriježen običaj blagoslova hrane na sam Uskrs. Vjerovalo se da će tako blagoslovljena hrana donijeti blagoslov i zdravlje ukućanima te svako obilje.

Danas se na blagoslov nosi od svakog jela po malo, no nekoć se je nosila na blagoslov sva hrana. Te košare težile su po 10 do 15 kilograma. Žene bi ih nosile na glavi.

Nosila se šunka, gibanica, kruh, kuhana jaja, pisanice, mladi luk, hren, sol, kobasice, sir, te vino i rakija.

Nakon blagoslova domaćice su žurile kućama, a vjerovalo se da ona koja dođe prva kući biti će u svemu prva cijele godine, a njezina kuća najnaprednija u svim poslovima. Djevojke koje su nosile hranu na posvetu vjerovale su da će se te godine udati.

Svaki ukućanin od svake je hrane morao barem komadić probati.

Mrvice sa blagdanskog uskršnjeg stola nisu se bacale. Čuvale bi se pa bi se kada bi nekoga bolio zub palile u loncu, a vjerovalo se da će dim koji nastane, izliječiti ukućana od zubobolje.

U nekim krajevima bi se mrvice nosile na polje i posipale po zemlji vjerujući da će to donijeti obilan rod.

U nekim krajevima kosti od uskršnjeg jela zakapale bi se u zemlju gdje je bio posađen kukuruz vjerujući da ga tako neće vrane pojesti.

U nekim pak krajevima bacio bi se komadić mesa u vatru za duše na mukama i u čistilištu.

Na Uskrs djeca su se kucala pisanicama. Vjerovalo se da će time potaknuti zdravlje, tj. bit će zdravi i lijepi kao pisanci.

Na Uskrs posebno se je puno pjevalo i plesalo razna uskrsna kola nakon Svete mise. Vjerovalo se da će uskrsna kola doprinijeti zdravlju ljudi koji ih plešu i pjevaju. Vjerovalo se i željelo obući što svečanije i barem nešto od nove nošnje na sam Uskrs jer svatko osjeća da je došlo blagoslovljeno doba i da počinje novi život.

Mladi bi si čestitali razmjenjujući među sobom pisanice.

Na Uskrsni ponedjeljak je nastavak uskrsnog slavlja. Prijatelji i rodbina se posjećuju, blaguju i vesele se, a u nekim krajevima bila su posebno zastupljena proštenja uz svirku i veselje.

Zagrljeni proljetnim svjetlom promatrajmo prirodu i slavimo uskrslog Spasitelja uz neodoljive boje raznobojnih šarenih i pisanih pisanica, uz proljetno cvijeće, zelene šume i pjev ptica i ljudi.