Često su nevidljive, ali bez njih ne bi bilo ni hrane koju jedemo
Svjetski je dan seoskih žena kojim se odaje priznanje otprilike četvrtini svjetskog stanovništva. U Hrvatskoj je ovogodišnja najuzornija seoska žena izabrana, a za kandidatkinje ni nakon izbora vremena za predah nije bilo jer posao na gospodarstvu ne čeka.
-Jesenski poslovi su nam pri kraju, berba kukuruza je pri kraju. Suprug ore s te strane sam ja oslobođena, moje su životinje, kuća, djeca i njihove aktivnosti. Sada je malo lakše, u jesen je uvijek malo lakše – kaže Marina Risek iz Domankuša čija se obitelj bavi proizvodnjom mlijeka.
Ravno s državnog izbora na polje je zakoračila Velikotrojščanka Jasmina Bačak. Hokaido tikve valja pobrati i pospremiti, ne znaju one što je sabiranje dojmova. No, seoskim ženama posao nije stran.
-Udarni dio nam je za vrijeme kopanja, znači od polovine šestog do polovine sedmog mjeseca kada radimo od pet ujutro, pa do kada se vidi. Praznici su nam doslovno od Božića do blagdana Sveta tri kralja. Kako djeca u školi tako i mi – smije se Bačak koja sa suprugom uzgaja voće i povrće i prerađuje u zimnicu.
Josipa Trgovac iz Bjelovara uzgaja božićna drvca i buče i svojim je nastupom na državnom izboru izborila put u Bruxelles, a voljela bi samo da oni koji i na EU razini kroje agrarnu politiku shvate važnost sela.
-Da nema sela i nas poljoprivrednika, proizvođača hrane tada hrane ne bi ni bilo. Mislim da bismo svi trebali priznati koliko je poljoprivreda bitna – ističe Trgovac.
U poljoprivrednoj proizvodnji važnu ulogu imaju žene iako je njihov doprinos i dalje često marginaliziran. No, naše sugovornice svoj život ne bi mijenjale.