Ivanić: Tusu sam spustio slušalicu, a Stipetiću napustio sastanak. Razradio sam i plan za ulazak u Vukovar…

Bjelovar se oprašta od brigadira Stjepana Ivanića, zapovjednika 105. bjelovarske brigade. Ivanić je preminuo nakon kratke i teške bolesti, a još nedavno za svoje zasluge u Domovinskom ratu primio je odlikovanje Red bana Jelačića koje mu je uručio predsjednik Zoran Milanović. Brigadir Ivanić često je u javnosti govorio o Domovinskom ratu u ulozi 105. brigade. Napisao je o tome nekoliko knjiga i dao niz intervjua. Posljednji opširan intervju dao je tijekom snimanja serijala o prvim oslobodilačkim operacijama u Domovinskom ratu na području Bjelovara i zapadne Slavonije, radnog naziva „Otkos, Orkan Papuk – Propast projekta Velike Srbije“ koji potpisuje Miljenko Manjkas. Ekskluzivno, u na portalu Klikni.hr u nastavcima objavljujemo najzanimljivije dijelove tog, posljednjeg Ivanićevog intervjua. Nakon jučerašnjeg dijela o zbivanjima u Bjelovaru 1991., nastavljamo s Ivanićevim svjedočenjima o događanjima u zapadnoj Slavoniji

 

Nakon Bjelovara, 105. brigada odlazi u zapadnu Slavoniju gdje vas dočekuje Rudi Stipčić. Kakav je bio zapovjednik?

Dobro smo se slagali. Ja nemam dlake na jeziku, Stipčić je isto takav tip, iskre sijevaju, ali za pet minuta pijemo gemište. Nema skidanje glave zato što netko ne misli kako ja mislim. U raspravi uvjeravamo jedan drugoga argumentima.

Bajer i Trokut…Kako ste isplanirali tu operaciju?

Opet nema paušalne priče. Bajer, Kozarice, kanal po sredini, to je prirodno i to ne možemo mijenjati. Tko god krene sa Bajera da napada Kozarice i obratno, s Kozarica na Bajer, stradao je. Ja, da bih to izbjegao, ne idem glavnim snagama na taj pravac. Noću šaljem A satniju i diverzantski vod ojačan iza leđa, koji je ispitan, pripremljen prije. Nisu oni tu noć ispipkali, oni su već znali pod kojom bukvom će oni biti. Dobili su zadaću da izbjegavaju svu borbu sa protivničkom stranom. Jer onda otkrivaš prisustvo i navodiš neprijatelja da razmišlja – što će on tu. Mi smo noću otišli dalje. Ujutro, napad je planiran u 10 sati. Ali, meni je 200 ljudi u neprijateljskoj pozadini. Stoga tražim od Stipčića da krenem u napad odmah da mi ne otkriju zamisao. I krećemo! Tenkovi su prije toga krenuli sa polazne linije, dohvatili pješadiju na jurišnom položaju, ali ne idemo na čistinu, ne dozvoljavam. Kad smo krenuli s leđa, počeli Bajer čistiti u 10,30, prva točka je pala, ulaz u Bajer s juga. Sada četiri bataljona tuku po neprijateljskim snagama. Tenkovi kreću gore, što brže izbiti na Bajer. Pomutnja na Bajeru, ne zna se tko pije, tko plaća. Oni ne znaju jer sam im šamar opalio ondje gdje se nije računalo. Oni su gledali naprijed, a ovi moji ih ulovili za vrat. Panika. Imamo tih šest mrtvih, protivnička strana ima 13 mrtvih, 17 teško ranjenih. Oni se brane, a mi napadamo. U povijesti je rijetko zabilježeno da je napadač imao manje žrtava od branioca na operaciji, van svake pameti. Znači da smo dobro to napravili, iznenađenje. Do 1 sat, mi smo Bajer očistili, organizirali obranu, popunili se municijom i čekali. I sad je bila zamisao da idemo u napad na Trokut. Ali, mi nemamo dolje snage. Zapovijed da se tu razmjesti i štiti pola brigade od vojske, on ide skoro kilometar naprijed. Oni normalno da brane svoj prostor, pogode ručnim bacačem oklopni transporter, tu imamo šest mrtvih, inače bismo imali jednoga. Imali bi 1:30, a ovako smo imali 6:30. Mi smo na horuk Bajer uzeli, na iznenađenje, nepovoljni odnos snaga, ali za nas povoljan s obzirom na broj žrtava. Mada sa žrtvama ne treba kalkulirati.

Jest bili svjesni da su to bile prve napadne operacije hrvatske vojske?

Na neki način jesam, ali mene to nije opterećivalo. Da li je to prva ili završna operacija, to je s mog aspekta isto.

Nakon toga krećete prema istoku, kako je to izgledalo?

Zadaću sam primio od Gorinšeka. Dao mi podatke i ja sam uzeo zapovijed brigade. U papirima piše da mi lijevi bok osigurava Mečep, a u dogovoru kod Tusa je bilo da mi lijevi bok osigurava 106. osječka brigada s dijelom snaga 122. na desnom krilu i 109., a ja idem na tom tunelu prema Vukovaru u drugom ešalonu, ne u napad, nego raščišćavamo. 105. brigada se uvodi na Marince, Bogdanovce, raščišćava malo teren i posjeda obranu da bi preko Nuštra imali ulaz i izlaz. Gorinšek meni kaže – lijevi bok ti osigurava Merčep. Tko? Merčep. Kokošari meni ne osiguravaju bok. Rek’o – zovi generala Tusa. I zove on Tusa i kaže mu da mu imam ja nešto za reći. Meni da slušalicu, ja s Tusom pričam. Kaže on – Štef, probaj. Ma što imam probati! Tamo je 20 tisuća ljudi, 600 tenkova je na tom prostoru. Ili ću napraviti posao ili neću ni pokušavati. I on inzistira – pa probaj. A meni treba malo jer sam već našpanan i nervozan, i ja – tap! Zatvorim vezu. Zvoni telefon, Gorinšek mu odgovara – da, gospodine generale, još je tu. Ja znam da o meni pričaju. I opet razgovaram s njim, ja sam već malo splasnuo, a on mi je rekao – što god napraviš, ja stojim iza tebe. Gotovo. Nema napada, nije bilo objektivno moguće. Ja sam jedini generalu Stipetiću napustio kancelariju. Zašto? Došli oni iz zapadne Slavonije, zovu mene da ih informiram o stanju zapadne Slavonije. I ja kažem, korpus je u Okučanima, s jednom baterijom ili divizijonom, Benkovac-Torlakovac. Stipetić me gleda – nemamo mi tih podataka, nema tamo vojske. Rek’o – generale, što vi pričate da nema vojske, ja sam odande došao. Ima vojske, nisu samo pijani četnici. Vidim, ozbiljan je. Ja moje papire pod mišku i odem van bez pozdrava. Na vratima se sudarim sa Tusom. To je bilo prije Vukovara još, negdje u desetom mjesecu. Pita on mene jesam li referirao, kažem – nisam. Zašto. Rek’o – ovaj vaš general misli da sam ja čovjek koji je došao sa svojim viđenjem, a da se vratim s njegovim, ja nisam taj. Vratimo se nazad, popijemo kavu i od toga dana ja i Stipetić smo bili kao rođena braća. Ali, eto, ja sam mu napustio, bez odobrenja i pitanja, sastanak. Tusu prekinuo vezu. Da sam to Bobetku napravio, s gumicom bi me obrisao jer on je bio samoljubiv. Nema, jedino je njegovo pravo, nema pogovora, takav je i predsjednik Tuđman bio.

Čini se da niste bili zadovoljni time, ali imali ste ideju za blokadu Vukovara.

IVANIĆ: Tu je bilo preko 30 tisuća snaga. Vukovar je branilo 2 tisuće ljudi svakako skupljenih ljudi. To je otprilike 20 na jednoga. I u tehnici, mi smo bili debitanti za njih. Klasičnim napadom se nije moglo ući u Vukovar. Trebalo je izvršiti pripreme. Ustrojiti preko 50 diverzantskih grupa, svakoj grupi dati zadaću – grupa 3 čovjeka – tenk. Ili tenk ili ti. U isto vrijeme, ujutro u 3 sata, primjerice, u istom trenu razlika je 5 sekundi, 20 tenkova izbačeno je iz stroja. 20, možda i 50. Što se događa? Panika. Ne znaju što se događa. Pomutnja. I mi možemo krenuti, ograničeno i pametno. Ali uvijek da razdrmamo i dekoncentriramo obranu i da onda u uvjetima panike upadamo. A ne ići kad oni imaju u Marincima 84. satniju koja vidi sve do Vinkovaca, može pratiti i tući svojim topovima.

Kako biste opisali svoju narav?

Smiren, zato su me nazvali Ledeni, ali veoma uporan u izvršavanju zadataka. A li, ne bih rekao da sam smiren, da sam miran. Kad me pogodi pravi živac, s mjesta skačem metar visoko, reagiram vrlo temperamentno. Dakle, izvana sam miran, ali iznutra nikako

Intervju vodio: Željko Brkić

Foto: Bjelovarac.hr

Ovaj tekst sufinanciran je od strane Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.