Brigadir Ivanić: Rekao sam ’91. Tuđmanu istinu o stanju na terenu. Da je mogao, ustrijelio bi me pogledom…

Bjelovar se oprašta od brigadira Stjepana Ivanića, zapovjednika 105. bjelovarske brigade. Ivanić je preminuo nakon kratke i teške bolesti, a još nedavno za svoje zasluge u Domovinskom ratu primio je odlikovanje Red bana Jelačića koje mu je uručio predsjednik Zoran Milanović. Brigadir Ivanić često je u javnosti govorio o Domovinskom ratu u ulozi 105. brigade. Napisao je o tome nekoliko knjiga i dao niz intervjua. Posljednji opširan intervju dao je tijekom snimanja serijala o prvim oslobodilačkim operacijama u Domovinskom ratu na području Bjelovara i zapadne Slavonije, radnog naziva „Otkos, Orkan Papuk – Propast projekta Velike Srbije“ koji potpisuje Miljenko Manjkas. Ekskluzivno, u na portalu Klikni.hr u nastavcima objavljujemo najzanimljivije dijelove tog, posljednjeg Ivanićevog intervjua.

Kad ste shvatili da je rat u Hrvatskoj neizbježan?

Mnogi postupci su pokazivali da se nešto sprema. Donesen je, primjerice, zakon da se vojska može upotrebljavati u smirivanju bilo štrajkova, sjetimo se štrajka rudara u Trepči. Vidio sam da se i zakonodavstvo kreće u nekom pravcu, da se priprema za neka buduća vremena. Bilo je puno naznaka.

Domovinski rat dočekali ste kao umirovljeni časnik JNA u rodnom Jakopovcu. Kako ste se ondje pripremali za ono što predstoji?

Okupio sam između 80 i 100 ljudi, organizirali smo poluvojnički sustav. Imali smo u Domankušu jedno odjeljenje, u Topolovcu dva-tri, u Jakopovcu jedno dva, u Križu… Onaj kraj smo pokrili i imali smo tajno pozivanje. Skrivali smo to, nikada nisu dvojica dolazila u klijet gdje smo se okupljali već je dolazio jedan pa za pet-deset minuta drugi. Tako da nismo upadali u oči. I tu smo dogovarali način rada, ja sam dobivao informacije. Kasnije je ta grupa bila u sastavu 105. brigade. To su bili ljudi od mog povjerenja

Jeste imali oružje?

Ja sam imao dva karabina, jednu lovačku i jednu malokalibarku i dva pištolja. A bilo je i kubura. Jedan čovjek iz Topolovca je radio te puške. Pa je napravio jednu pušku sa skraćenom cijevi, M48. Imali smo i lovačko oružje, bilo je lovaca među nama.

Kako ste se angažirali u Hrvatskoj vojsci?

To je priča za sebe. 24. listopada ’90. ja pišem pismo i upućujem ga na generala Špegelja, nudim se. Generale, ja sam, evo, tu, imam znanja, imam volje. I domoljub sam. Ali, ne mogu ja to reći, to mora reći netko drugi. Nitko mi nikad nije odgovorio. Pišem poslije Boljkovcu, ministru unutarnjih poslova, nema odgovora. Pišem Luki Bebiću koji je kratko vrijeme, sedam dana, bio ministar obrane. Nema odgovora. Prođe i 1. siječanj, nitko me ne treba. Vrijeme prolazi, sve je gora situacija, a mi se ne pripremamo. Onda sam zvanično jako počeo formirati te grupe to sam paralelno radio na ostalim poslovima. Ja pišem Srnecu, načelniku Policijske uprave Bjelovar – odličan sam strijelac, majstor, učit ću ljude streljaštvu, trenirat ćemo to, a da ne govorim drugo, imao sam puno još drugih ovlasti. I on mene pozove na razgovor. Ja sam sa Tušakom, njegovim zamjenikom, dijelio kancelariju, a kancelarija je bila mala, onda sam ja radio u sali za prijeme. Međutim, poslije određenog vremena, ja kažem Srnecu – ja sam ti tu ako budeš što trebao. Ali, ja idem u Štab TOO, ja imam neke druge ideje. Tamo sam formirao devet inženjerijskih grupa, odnosno sedam inženjerijskih grupa i devet grupa lovaca tenkova. Inženjerijske grupe su imale zadaću minirati i rušiti po zapovijedi na određenom pravcu. Lovci tenkova, to su bile posade tenkova jer je u Bjelovaru bila 265. brigada koja je imala 100 tenkova i mi smo se pripremali da možemo odmah krenuti, uzeti 80 i nešto tenkova, posade izvlačimo van i bacamo iz tenka, sjedamo na njihovo mjesto i okrećemo se, protiv ostatka brigade vodimo rat. To je bila zamisao. I surađivao sam puno sa Specijalnom policijom.

Kako ste postali zapovjednik 105. brigade?

Obilazila je politika oko mene kao mačka oko vruće kaše. Pita mene jednom Jure Šimić  bi li ja bio zapovjednik brigade. Jure je bio predsjednik Kriznog štaba. Kažem, moram malo razmisliti. Nisam ja morao razmisliti, znao sam ja što mene čeka jer oni tri mjeseca formiraju brigadu, a nisu još formirali ništa. Znači, ili ne znaju, ili se boje, a ja ću to napraviti za dva sata. Ja sam rovišku satniju na igralištu za sat vremena ustrojio. I točno se zna tko je zapovjednik satnije, prvog voda, drugog voda, trećeg. Nema snajperista koji je bio u vojsci, ja kažem, je l’ ima lovaca. Kaže, ja imam karabin sa snajperom. Stisni i peri. To sam tako praktično radio.

Koji su bili uvjeti da preuzmete tu dužnost?

Prvo, da mi se politika ne miješa u posao vojnički, to je moj posao. Politika daje ciljeve. Politika, na kraju krajeva, kaže, još je Klauzević rekao, da je rat nastavak politike, ali u drugim uvjetima.

Je li bilo klipova pod noge?

Je, ja sam imao velikih problema s Operativnom zonom, objasnio sam to u knjizi bez dlake na jeziku. Imao sam rivalstvo. Neki koji su tu bili otprilike moj rang ili ispod ili iznad mene. Mene uopće nije interesiralo, ja nisam imao ambicije, ni političke, ni vojničke. Ja ću odraditi svoj posao, kad budem zaključio da više nisam potreban, ja ću se okrenuti, što sam i napravio. Jer, nisam ja ’93. tražio razrješenje dužnosti jer sam se bojao. Nisam se bojao ni ’91., ali vidio sam da stvari idu u pogrešnom pravcu iza kojeg ja ne stojim, ni ideološki, ni ljudski, ni bilo kako. I neću biti u toj grupi. Veli – tko se među posije miješa, svinje ga pojedu. Jedan od razloga je taj, a drugi postupanje prema tim ljudima koji su dali svoj ogroman doprinos, a nisu ni spomenuti mnogo puta.

Što je bilo na pripremama operacija kod Tuđmana?

Ispred vlasti je bio predsjednik Tuđman, Manolić, Šušak, Vekić. A na ovoj drugoj strani bilo nas je otprilike deset, i to od Dubrovnika, preko Dalmacije, istočna Slavonija, zapadna Slavonija i ovaj dio, Karlovačka vrata prema Međimurju. I, pored ostalog, dobijemo zadaće. Predsjednik Tuđman kaže da bjelovarsku brigadu moramo zaustaviti u vojarni, da se ne spoji sa snagama u zapadnoj Slavoniji. O mojoj se koži radi, možda nema saznanja sva, i ja se javim za riječ – gospodine predsjedniče, ja imam ljudi, nije problem ljudstvo. Ali, imam dva ručna bacača, a da bi uništili jedan tenk, po svim normama svjetskih armija, treba tri do pet ručnih bacača, oružja za blisku borbu, te vrste bazuke i ostalo. Da bih ja za 200 oklopnih vozila imao četiri, meni treba 800 ručnih bacača. A ja imam dva. Ja mogu čovjeka izgubiti, ali ručni bacač ne smijem, on mora biti na špagi vezan, kad pogine onaj nišandžija, da izvuče ručni bacač da bi drugi tenk gađao. Ja sam malo karikirao. Tuđman me je pogledao, da je mogao, vjerojatno bi me ustrijelio pogledom. Ali, ja sam mu rekao istinu.

Koje su bile Vaše zadaće u napadu na bjelovarsku vojarnu?

To je rađeno po zapovijedi Tusa koji je imao zaštitni bataljon pri Glavnom stožeru. On je zapovjedio da jedna četa iz tog zaštitnog bataljona ide u Bjelovar i riješi pitanje vojarne. Bjelovarska Specijalna policija i još jedna grupa Varaždinaca je bila ovdje kako bi riješili Vojnović, glavno uporište. Sjever, oni tenkovi su bili, tamo je bilo par vojnika u onom skladištu, to je Sjever uzeo. Iz brigade su dvije baterije, jedna T12 i jedna B1, gađale vojarnu. 120mm minobacači, nismo imali nišanske sprave, nismo mogli biti uključeni, ljudi su bili na punktovima. Kompletna veza je opsluživala brigadu, ali najvažnije od svega – brigada je sve pravce iz Bjelovara i u Bjelovar zatvorila. Druga čazmanska bojna sjedi u Narti, drži most, đurđevačka satnija Rakitnica-Šemovci, ovaj dio zatvara, ali ne samo te, nego i pomoćne pravce. I 1. bojna zatvara pravac prema Daruvaru. Znači, najodgovorniji posao – niti može tko ući niti izaći iz Bjelovara.

Što se dogodilo u Zapovjedništvu kad je došla informacija da se obustavlja napad?

Znam da je moj prijatelj, pokojni Stipetić, tražili su od njega da prenese zapovijedi u Bjelovar da se prekine. Stipetić je zvao, rekao je – požurite, dečki, nemate puno vremena. Rekao je da požure, nije rekao da prekinu nego da požure, da nemaju puno vremena. To su i napravili.

Nakon Bjelovara, 105.  seli se na novljansko bojište i sudjeluje u Otkosu….

105. brigada Bjelovar se 18.10. predpočinjava Operativnoj grupi Posavina, Rudiju Stipčiću. Još je Bjelovar na dometu topova i minobacača. A brigada nije tu. Ne može reagirati jer je zapovjeđeno i ona je u sastavu Operativne grupe Posavina. Ali, tu brigadu čini i vod iz Pisanice. Ja kažem – vi ostajete tu, uključite se u ovaj dio, idete na poznati teren, dajem im tenkovski vod, i još jedan vod iz Maglenče i Šandrovca koji je angažiran na čišćenju Bilogore. Ostali su krenuli prema Novskoj…

 

SUTRA: Uloga 105. brigade u ratnim operacijama u Slavoniji…

Intervju vodio: Željko Brkić

Foto: Miroslav Martinić, YoutTube

Ovaj tekst sufinanciran je od strane Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.