Kusonje: Došli su položiti vijence za suborce, a stradali od terorističke mine

O stradavanju 18 pripadnika A satnije 105. brigade HV-a i dvojice pripadnika MUP-a iz Zagreba 8. i 9. rujna 1991. gotovo se sve zna, snimljen je i izvrstan film. To je jedna od najvećih ratnih tragedija koja je pogodila Bjelovarčane i gotovo da nema stanovnika grada i županije koji za nju ne zna. Međutim, stradavanje trojice pripadnika 105. brigade dvije godine kasnije, na komemoriranju svojim suborcima, manje je poznati događaj. Donosimo svjedočenje Nikole Ivkanca, policijskog zapovjednika u Pakracu snimljenog za serijal o prvim oslobodilačkim akcijama na prostoru negdašnje Zajednice općine Bjelovar u čijem su sastavu tada bili Pakrac i Kusonje.

Foto: Hrvatski vojnik

 

Kusonje, ta točka gdje se dogodila ta tragedija 8. rujna, bilo je posebno mjesto našeg pijeteta i tada. No, godina je bila ’93., već bremenita prepadima, srpska vojska je bila u Kusonjama prisutna desno od ceste na svojim položajima, naoružana do zuba. Mi smo držali cestu pod svojom kontrolom, svega 200 metara su bili njihovi položaji, pa i od te lokacije gdje se ta tragedija dogodila.

Toga dana, 8. rujna, bila je otvarana škola u Pakracu. Škola je bila donacija Vlade Velike Britanije i to smo osiguravali jer se škola otvarala svega 200 metara od Gavrinice, od srpskih položaja i prijetila je opasnost incidenta i ugroze te manifestacije. Da bi djeca sigurno ušla u razred i formalno da je škola otvorena, stavili smo vreće na prozore, postavili vanjsko borbeno osiguranje i svim raspoloživim tada slobodnim policijskim snagama napravili jedan prsten osiguranja oko škole i tu je bio u tijeku taj protokol kojem sam i osobno prisustvovao.

Međutim, to jutro nešto prije tog protokola otvaranja škole, iza 8 sati ujutro, došao je časnik Sigurnosno-informativne službe Hrvatske vojske lokalne sredine i priopćio da će krenuti iz Bjelovara kolona rodbine stradalih u organizaciji 105. brigade iz Bjelovara, zajedno sa zapovjednikom Brigade i s njegovim najbližim suradnicima na samu crtu bojišnice da održe komemoraciju prema stradalim bojovnicima iz ’91. godine. S tim da traže od nas da to preko UNPROFOR-a osiguramo.

Ja sam osobno bio zatečen tim saznanjem jer do tada nismo imali nikakvih saznanja da će komemoracija uopće biti i to nije izgledalo pametno s obzirom na stanje sigurnosti koje je bilo veoma složeno, a s druge strane bili smo fokusirani na ovo osiguranje otvaranja škole i ugroze djece u školi. Normalno, linijama zapovijedanja ja sam izvijestio tada zapovjednika i koordinatora snaga policije u UNPA zoni g Sičaju, načelnika Policijske uprave bjelovarske koji je pokrivao pet policijskih postaja tada u UNPA zoni i dogovorili smo da po planu kontradiverzionu zaštitu obavlja UNPROFOR, da obavijestim UNPROFOR i zatražim dozvolu ne znajući hoće UNPROFOR uopće dozvoliti održavanje komemoracije.

Budući da sam ja bio ovdje kod škole, na toj manifestaciji, moj zamjenik Ivo Panić i taj operativac SIS-a otišli su do baze UNPROFOR-a, izvijestili su što se namjerava i zamolili da nam daju odobrenje da se to može obaviti s obzirom na sigurnosno stanje i da obave kontradiverzionu zaštitu. Ta dinamika se odvijala, oni su to odobrili, ja sam povratno izvijestio da odobravaju i da će izaći UNPROFOR sa 20-ak vojnika, osigurati i blokirati te njihove položaje koji su prijetili i obaviti pregled lica mjesta da se ne bi što dogodilo eventualno neplanirano.

Kad su oni došli na lice mjesta i blokirali te njihove položaje, ta njihova ekipa iz UNPROFOR-a zajedno s njihovim zamjenikom i tim operativcem SIS-a, pregledali su vizualno lice mjesta. Ništa im nije bilo sumnjivo i krenuli su prema svojoj bazi, a UNPROFOR je ostao da osigurava. Mi nismo znali da UNPROFOR nema inženjerijsku postrojbu s minodetektorima, pipalicama i inženjercima koji bi to pregledali. Oni su to pregledali samo vizualno zato što je došlo do smjene između Kanađana i Argentinaca. Ovo su bili, dakle, Argentinci, oni još u toj smjeni nisu dobili inženjerijsku postrojbu i to je bilo kobno da nije inženjerijski lice mjesta osigurano. A to saznanje mi nismo imali. Bili smo uvjereni da će UNPROFOR po Vance-Owenovom planu obaviti svoju zadaću.

Kad je kolona krenula iz Bjelovara, dakle ona je već krenula iz Bjelovara kad se ovo događa i kad smo mi doznali da će biti komemoracija, zapovjednik 105. brigade, moj Čazmanac Palić Stanko, me zamolio da ga primim u svom uredu i da zajedno odemo obaviti tu komemoraciju i da ću se ja onda moći vratiti na ovaj protokol pokraj škole. To je meni bilo posebno. Prvo, znao sam ga još kao mladića, zapovjednika 105. brigade, sad ću ja njega primiti u svom uredu i sad mi zajedno idemo na to sveto mjesto itd. i sve se to tako odigralo.

Kad su oni došli na to mjesto, UNPROFOR je bio korektno raspoređen, sve je izgledalo normalno. Jedino što je moj pomoćnik rekao, nešto sam ja spominjao minodetektor, Palić je rekao – ne bi minodetektor tu išta napravio jer si mogao šakom grabiti čahure koliko ih je još bilo ih ’91 oko tog samog mjesta. I preko toga smo tako prešli.

I sve je krenulo po tom protokolu komemoracije na način da su skinuli stari vijenac koji je bio na toj kući, da smo mi, časnici Hrvatske vojske, ja iz policije, zapovjednik Bojne Pakrac koji je stajao uz mene, Đakić, zapovjednik Bojne je on tada bio, a danas predsjednik HVIDR-e, on je stajao s lijeve strane, do mene je stajao Luka Markešić, tada zapovjednik SIS-a Bjelovar. I tako, to je bilo, iz vojske i policije ljudi koji su trebali odati poštovanje kad se vijenac postavi. A rodbina je bila odmah iza nas, mi smo bili odmah do putnog jarka, jedno dva metra dalje je bila ta kuća, na jednoj klupi pod samim tim vijencem trebalo je upaliti lampione, svijeće, i onda prići i vojnički odati poštovanje.

Gospođa Posarić, ona je preživjela tu eksploziju, i još jedna žena su nosile u jednoj kutiji te lampione i taman kad su krenule jedna od njih je nagazila tu rasprskavajuću minu PROM 1. Mina se digla u zrak i strašna eksplozija u onom djeliću sekunde eksplodirala je na pola metra visine. To je takav tip mine koja ima barutno punjenje, digne se na pola metra i onda se rasprsne i ima jako opake te gelere koji sijeku i trgaju sve oko sebe.

Nastao je urnebes, jauk, vriska. Prašina, krv, užas. Ja sam imao dojam, mene je zračni udar isto odbacio na leđa i pao sam s druge strane na živicu, ali sam imao osjećaj kao da je minobacač, kao da je zrakom doletjela. Nisam uopće u onom prvom momentu shvatio što se dogodilo, ali odmah u toj situaciji – brže izvlači sve ranjene, bez promišljanja ima li još drugih mina, sve se to brže evakuiralo prema Domu zdravlja.

Već u sedmoj minuti, imam snimku, ranjeni su bili u Domu zdravlja. No, Palić je umro na licu mjesta, Mirko Pereš, zapovjednik Bojne Bjelovar je umro na mah, nesvjestan što mu se dogodilo. Palić je bio sav sasječen, zapovjednik Brigade. Njegov pobočnik Željko Šegović zvan Šiljo, on je umro u osmoj minuti u ambulanti. Gazivoda, njemu je presjeklo želudac i on je vlastita crijeva držao u rukama u vozilu. Preživio je. Užas. Kamera je tamo snimala…

Pripremio: Željko Brkić