Dinamo odao počast legendarnom Cici, a Ćiro objavom rasplakao Hrvatsku
Klikni.hr
2. ožujka 2022.
Dinamo je jučer obilježio godinu dana od kako nas je napustio legendarni Zlatko Kranjčar – Cico.
U Dinamovo ime počast svima dragom ‘plavom devet’ odala je delegacija koju su predvodili predsjednik Mirko Barišić, predsjednica Uprave Vlatka Peras, članica Uprave Amra Peternel kao i njegovi prijatelji i nekadašnji znameniti suigrači Marijan Vlak, Marko Mlinarić i Stjepan Deverić. Tom su prilikom položili vijenac u plavoj boji i zapalili svijeće prisjećajući se romantičarskih nogometnih dana kad je maksimirskim travnjakom vladao naš popularni Cico.
Cico je u Maksimiru bio od svoje devete do 28. godine, gotovo pa puna dva desetljeća. Uz taj staž kasnije su se nadovezala i tri trenerska mandata na klupi Modrih. Njegovu karijeru, ali i cijelu generaciju obilježila je Dinamova proljetna renesansa 1982. godine.
Ljubav prema nogometu, ali i znanje i vještinu, Zlatko je naslijedio od oca koji je igrao za Trešnjevku. A svi već jako dobro znamo kako je Cicu u Dinamu naslijedio Niko koji je poput oca prošao sve generacije Dinamove škole i postao kapetanom kluba. Do dan danas Kranjčari ostaju najpoznatija dinastija kluba s Maksimira.
Miroslav Ćiro Blažević svog voljenog Cice sjetio se objavom na društvenim mrežama kojom je mnogima potjerao suzu na oko. Objavu vam prenosimo u cijelosti.
“Ne znam da me nešto toliko rastužilo kao vijest koju sam primio prije točno godinu dana, da je Cico umro. Francuzi kažu da u takvim situacijama samo šutnja ima svoje mjesto. Ali, nemoguće je ne kazati sve ono što pripada ovome hrvatskom velikanu što je bio Cico Kranjčar. Citirat ću njegovog prijatelja, suradnika i suigrača Ivkovića koji je rekao: Cico je bio veliki igrač, veliki trener, ali i veliki gospodin. Da, to je, lakonski rečeno, uistinu karakteriziralo našeg velikana. Bez njega nikad ne bi uspjeli ‘82.godine razveseliti toliko hrvatski puk. Čekao sam ga da dođe u drugom dijelu prvenstva, bio je u vojsci i, danas odgovorno tvrdim – vrlo teško bi osvojili prvenstvo da nije bilo Cice i njegovih golova. Sretan sam da smo u to vrijeme vrijeme napravili tako veliki rezultat i da smo bili jedna obitelj! Dovoljno sam star da sam izgubio sve svoje najmilije, ali smrt našeg Cice me je bila pogodila kao da sam sina izgubio.
Nije bio samo nogometaš, bio je i čovjek s karizmom. Sa svojom čestitošću jer je uvijek ostao muž, otac, dostojanstven i veličanstven. Išao je s malim Nikom na stadion, a ja sam mu bio trener. Gledam ga i kažem, ‘Cico, što misliš, hoću li i njega trenirati’. To je bilo smiješno tada. Slučaj je, međutim, htio da sam i njega trenirao. Bio je isto tako veliki igrač.
Živjeti ćeš Cico moj, živjeti ćeš toliko koliko će Dinamo živjeti, a to je vječno!”
