Od izbjeglištva iz Vukovara do treće medalje na Olimpijadi

Damir Martin je sa samo 3 godine s roditeljima pobjegao iz ruševina Vukovara, a danas je osvojio svoju treću medalju na Olimpijskim igrama.

Odveslao je Damir još jednu utrku o kojoj će se dugo govoriti. Bronca će lijepo sjati uz dva srebra, ono iz Rija i ono Londona koje je osvojio u četvercu na pariće, ali koliko mu ona znači najbolje je rekao sam Damir.

– Isuse, što sam izvukao. Ovo je skupljeno svih pet godina, ne samo ova utrka i svašta se događalo oko mene. Da su Olimpijske igre bile prošle godine, nastupio bih, ali bi to bilo više rekreativno. Imao sam loš start, nikako se nisam osjećao udobno u ovom čamcu i čak smo nakon četvrtfinala radili drastične promjene na njemu, što se inače ne radi. Srećom, namjestili smo ga savršeno, ali start je stvarno bio loš. Na polovici staze sam si rekao da ako bude foto-finiš, znam gdje sam izgubio. Na kraju sam bio vrlo blizu Norvežaninu i još jednom srebru. No, neću se žaliti na broncu. Dapače, ovo za mene nije bronca, ovo je platina – rekao je emotivni veslač.

Damir se prisjetio i svojih početaka i teškog djetinjstva.

– Ja se toga ne sjećam, no po pričama sam si slagao slike. Bili smo kraće vrijeme u Austriji, dok je otac tražio posao u Njemačkoj, a onda smo se preselili u njemački Garmisch, gdje se tata u hotelu zaposlio kao kućni majstor, a mama kao konobarica. Živjeli smo jedno vrijeme u stanu za osoblje, a onda smo otišli u podstanare. Brat je išao u osnovnu školu, a ja u vrtić koji nisam volio jer nikoga nisam razumio. U Zagreb smo došli kada sam imao sedam godina. Od 1995. živim na Knežiji i to je moj kvart, u Vukovaru živi još samo baka. – objašnjava Damir, koji kaže kako ne voli previše „kopati“ po sjećanjima roditelja.