Ulaskom u šengen i s eurom gubimo li ili ojačavamo svoj suverenitet?

Premijer Andrej Plenković kazao je prije nešto više od mjesec dana na Harvardu kako se zalaže za koncept “modernog suverenizma” koji podrazumijeva promicanje hrvatskih nacionalnih interesa unutar europskog okvira te da želi ojačati “mainstream” nasuprot krajnjoj ljevici i desnici.

“Hrvatska je odlučila udružiti svoj suverenitet s drugim europskim zemljama i postići strateške nacionalne ciljeve s više snage, financijske sposobnosti i više sigurnog prostora u krizama nego što bi to mogli samostalno”, poručio je Plenković na predavanju skupa nazvanog “Suočavanje s izazovima demokraciji i energetskoj sigurnosti u Europi” na Harvard Kennedy School.

Što je to moderni suverenizam?

Kritičari će zamjeriti da ako je neka država stanovništvom, teritorijem i proračunom slabije utjecajna država, poput Hrvatske, nema vojnu, ekonomsku i monetarnu suverenost, onda se ne može govoriti o suverenizmu na način na koji to mogu moćne države, poput SAD-a, Kine, Rusije ili Japana. Taj je koncept bitno drukčiji od tradicionalističkoga razumijevanja suverenosti kakav zastupaju Hrvatski suverenisti i Domovinski pokret jer je međunarodno-politički kontekst odnosa među državama danas posve različit u odnosu prema razdoblju stvaranja nacionalnih država u Europi krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Zato Plenković nikada neće reći: Nas i Kineza pola svijeta…

Hrvatski premijer ne dvoji da će Hrvatskoj biti “puno bolje jer je u EU-u” te da on kao “uvjereni Europljanin” smatra da će Hrvati zbog članstva u EU-u bolje živjeti, da će ekonomija biti kompetitivnija te da će socijalna situacija biti bolja. Uvjeren je pozitivnim učincima za svoje sugrađane jer Hrvatska ulazi u šengen i Eurozonu te da je kreditni rejting Hrvatske najbolji ikada po tri najveće agencije.

Za dr. Gorana Sunajka, docenta na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, stavovi hrvatskih samozvanih Suverenista i Domovinaca odavno ne vrijede.

On upozorava da valja razlikovati unutarnji suverenitet, koji označuje to da državna vlast na svom teritoriju ima najvišu vlast, od vanjskog suvereniteta, koji pak označuje suveren (ovdje to znači ravnopravan) položaj međunarodnopravno priznate države u odnosu s drugim državama. Vestfalski sporazum iz 1648., kojim je okončan Tridesetogodišnji rat, uzima se kao začetak međunarodnopravne uspostave suvereniteta među državama, a među načelima suverenosti uključuje i “načelo nemiješanja jedne u unutarnja pitanja druge države”.

Kritičarima s lijeva i desna neće se dopasti “mainstream” politika aktualne Vlade. Njima su problematični i ulazak u šengen, jer bi oni stražarili osim prema Balkanu i prema zapadnoj Europi, a posebno će napasti “gubitak vlastite valute i uvođenje eura”. Nisu sretni ni kada je riječ o vojnom suverenitetu koji ovisi o posljedicama članstva u NATO-u, osobito s obzirom na članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora, prema kojemu je napad na jednu članicu napad na sve ostale, čime se otvara mogućnost vojnog djelovanja.

Zanimljivo, 90 posto građana uvjerena je kako NATO štiti Hrvatsku, ali ima i onih koji se plaše da bi eto i mi morali braniti nekoga.

Zaključno, oko Hrvatske bujaju “suverenistički pokreti”. Eto nam na desnici talijanske Sjeverne lige dugogodišnjeg Putinova podupiratelja i bivšeg vicepremijera Italije Mattea Salvinija, koja teži ujedinjenju najrazvijenijih regija na sjeveru Italije u jedinstvenu Padaniju i spomenimo Dansku narodnu stranku Mortena Messerschmidta. Osobito u Italiji, Francuskoj i Grčkoj su i lijevi suverenistički pokreti.

U Rumunjskoj je mađarski suverenist Viktor Orban kao opasnost istaknuo činjenicu da su zapadne države “sve manje nacije”, a to znači kako za cilj vidi jačanje nacionalnih na štetu supranacionalnih mehanizama Europske unije, što može dovesti u pitanje smisao njezina očuvanja i svrhu ujedinjenja.

Hrvatska pak ne smije zanemariti regiju, prije svega Vučićevu i Dodikovu nacionalno-suverenističku retoriku koja, osobito zbog povijesno-političke povezanosti Srbije s Rusijom, ponovo može destabilizirati regiju.

Odgovor na pitanje kakav suverenizam nam danas treba, onaj iz 17. stoljeća ili proeuropski, nekako se nameće sam po sebi.