Državnim tvrtkama trebaju upravljati profesionalci, sve drugo je korak unazad

Dodatni iskorak u profesionalizaciji upravljanja u poduzećima u državnom vlasništvu dio medija ovih dana pokušava prezentirati kao stranačko prepucavanje HDZ-a i Domovinskog pokreta. Teza je da premijer Andrej Plenković koristi proces pridruživanja Hrvatske društvu organizaciji najuspješnijih svjetskih ekonomija, OECD-u, kako bi spriječio da Domovinski pokret preuzme upravljačke pozicije u nekim državnim tvrtkama.

Dva različita svijeta

Smanjenje utjecaja politike na poslovanje tvrtki u državnom vlasništvu uvijek je pozitivno i svakako je jedan od uvjeta na hrvatskom putu do članstva u OECD-u.

Politika i biznis dva su različita svijeta te iako imaju određene sličnosti, imaju i ogromne, često nepremostive razlike. Zbog toga u politici baš i nema uspješnih poduzetnika, a ako ih i ima, najčešće je riječ o onima koji su bili na čelu ili imaju u vlasništvu tvrtke koje u velikoj mjeri posluju s državom.

S druge strane, ne samo da bi bilo bedasto da se država odrekne utjecaja u tvrtkama koje su u državnom vlasništvu, to bi bila i izdaja nacionalnih interesa. Ta je razlika u stilovima upravljanja možda najvidljivija u slučaju Hrvatskih autocesta. Siniša Hajdaš – Dončić, svojedobni SDP-ov ministar prometa, zbog nagomilanih dugova htio ih je prodati, pardon, monetizirati. Bila je to politika „brigo moja prijeđi na drugoga” i najblaže rečeno, pokazivala je strahovit manjak samopouzdanja. Da je njegova „vizija” ostvarila, danas bi hrvatskom prometnom žilom kucavicom upravljali oni čiji se interesi ne bi poklapali s nacionalnim interesima, a hrvatska država vjerojatno ne bi imala nikakav alat da u tom sukobu pobijedi.

Podravka i Končar

U konačnici, država može vrlo kvalitetno upravljati tvrtkama, ali samo ako dopusti da tim tvrtkama upravljaju profesionalci. Dva su vrlo konkretna primjera u kojima se to događa, iako u oba slučaja nije riječ o tvrtkama u kojima država formalno ima većinski udio.

Riječ je o Podravci i Končaru čiji su pozitivni poslovni rezultati neosporni, a riječ je o tvrtkama koje ne ovise o domaćem, nego se ravnopravno bore ne samo na europskom, već i na globalnom tržištu.

Ako će država u sve tvrtke u kojima ima utjecaja postavljati osobe koje će davati takve rezultate, nitko normalan neće se protiviti takvoj vrsti kadroviranja.

S druge strane, ako će se državne tvrtke gledati kao plijen i ako će se kadrovirati na način da se lisice puštaju u kokošinjac, onda je svaki argument da se to ne dogodi dovoljno dobar.