Je li za roditeljima najmanje stresan početak školske godine ikad?

Težak je i mučan početak školske godine, pišu ovih dana neki roditelji na društvenim mrežama. Treba djeci kupiti trenirke, tenisice, traperice, torbu… Sve je skupo, pa tko to može podnijeti? Negativnih komentara, kako to već obično ispod članaka na hrvatskim portalima biva, ne nedostaje. No, gotovo da čovjek ne povjeruje, ovoga puta uobičajene žalopojke potisnute su u drugi plan ili su ih po kratkom postupku demantirali drugi roditelji koji tvrde – školarce nikad nije bilo jednostavnije opremiti za školu. Istina, trenirke i tenisice su skupe, no njih bismo djeci morali kupiti i da škole nema, odgovara kritičarima jedna majka. Druga kaže kako je posljednjih šest mjeseci na stranu stavljala novac kojim bi inače za svojih dvoje školaraca plaćala školsku kuhinju pa je ovih dana ušteđeno iskoristila za kupnju školskih potrepština. Treća kaže kako je radne bilježnice i školski pribor njezinoj djeci platila općina.

Iako je u online raspravama praktički nemoguće postići konsenzus, jasno je kako je za mnoge roditelje početak ove školske godine bio puno opušteniji i bezbrižniji od većine dosadašnjih. To i nije čudno, kad se u obzir uzme postupno uvođenje državnih i lokalnih mjera kojima je cilj bio upravo financijsko rasterećenje roditelja školaraca. Usporedba aktualnog stanja s onim otprije desetak godina to najbolje ilustrira. Aktualna Vlada u tom je razdoblju donijela odluku o preuzimanju troška kupnje udžbenika za sve osnovnoškolce u zemlji pa su oni već nekoliko godina za djecu i roditelje besplatni. Roditelji su dužni osigurati sredstva za radne materijale, no većina jedinica regionalne i lokalne samouprave u međuvremenu je također odlučila priskočiti u pomoć pa sufinancira, a negdje i u potpunosti financira taj trošak. Prošle godine Vlada je donijela još jednu odluku kojom je financijski rasteretila roditelje, onu o preuzimanju troškova školske kuhinje.

Milijuni kuna iz državnog su proračuna posljednjih godina izdvojeni i za postizanje boljih uvjeta u učionicama. Učinak toga možda nije vidljiv direktno u novčanicima roditelja, no važan je iz drugih razloga. Tako su, što iz državnog proračuna, što iz europskih fondova, osigurana značajna sredstva za pomoćnike u nastavi pa svog asistenta danas ima svako dijete s posebnim potrebama u zemlji. Na isti način omogućeno je uvođenje dodatnih nastavnih sadržaja u škole, a tu su i ulaganja u školske zgrade i druge objekte. Građevinski val tek bi trebao dosegnuti vrhunac, a prema posljednjim najavama, do 2027. godine sve osnovne škole u Hrvatskoj trebale bi imati materijalne uvjete za provedbu nastave u jednoj smjeni. Ako se pokaže uspješnim, tada bi u njima trebao zaživjeti i projekt cjelodnevne škole koji se od ovoga ponedjeljak eksperimentalno provodi u 62 obrazovne ustanove.

Svi spomenuti pomaci na bolje učinjeni su s istim ciljem, kako bi omogućili kvalitetniju nastavu, bolje uvjete rada, i za učenike, i za sve zaposlene u školstvu te kako bi financijski rasteretili roditelje. Ti su ciljevi, ako ne u potpunosti, onda barem djelomično ostvareni, što ovih dana potvrđuju i spomenuti komentari mnogih roditelja. Doduše, nezadovoljnih će uvijek biti. Čak i da Vlada osmisli mjeru za pomoć pri kupnji trenirki i tenisica, bilo bi onih koji bi negodovali. U tome smo kao narod ipak nenadmašni.