Koliko bi nastavnika razgovaralo s djecom o tragediji u Beogradu da im to nije naredio ministar?

Vjerojatno nema osobe u Hrvatskoj koja nije ostala potresena nedavnim masovnim ubojstvima u Srbiji. Nema roditelja koji se nakon pokolja u beogradskoj školi, a kasnije i horora u Mladenovcu, nije zapitao u što se to pretvara svijet u kojem nam odrastaju djeca i kolika je naša odgovornost u svemu tome. Razgovaramo li dovoljno s njima, znamo li što rade u školi i na društvenim mrežama, što gledaju na televiziji, kako se odnose prema vršnjacima? Je li nam promaknulo da ih nešto tišti, opterećuje, ljuti? Ili, ne daj Bože, da su oni uzrok nečijoj tjeskobi ili patnji? To su samo neka od pitanja koja se posljednjih nekoliko dana vrte po glavi vjerojatno svakom roditelju u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i puno dalje.

A puno pitanja roji se od prošlog četvrtka i u glavama naše djece. Razgovarala sam o tome na jednom druženju ovog vikenda s više njih. Posljednjih nekoliko dana među njima, i osnovnoškolcima i srednjoškolcima, tragedije u Srbiji glavna su tema. Sami su već u srijedu krenuli istraživati o tome, algoritmi na društvenim mrežama učinili u svoje pa im na pametnim telefonima sve novosti o ubojstvima iskaču same od sebe. I to ne samo onima u Beogradu. Internet je čudo pa im, iako to ne traže, nudi i vijesti o sličnim zločinima u Njemačkoj, Americi… Čitaju ih na glas, pokazuju jedni drugima snimke klinaca koji veličaju zločine, nagađaju što bi moglo biti s učenikom koji je ubio školske kolege, spominju imena osuđivanih mafijaša koji su bili uzor drugom ubojici… Umjesto da jure za loptom, divnu svibanjsku subotu naša djeca provode analizirajući neviđeni zločin.

Pitam ih jesu li o svemu tome u školi razgovarali s nastavnicima. Svi odmahuju glavom. Samo jedno dijete odgovara kako su to kratko spomenuli na satu matematike. Drugi su imali i sate s razrednicima, no čak ni tada nastavnici nisu spomenuli temu koja zbunjenoj djeci već nekoliko dana ne silazi s usana.

Ministar Fuchs je u petak školama poslao dopis u kojem upućuje nastavnike i stručne suradnike da u ponedjeljak s djecom razgovaraju o zločinu u Srbiji. Sugerirao im je da im otvoreno odgovore na sva pitanja, da im daju do znanja da se ne trebaju bojati i da učine sve kako bi se razina sigurnosti u hrvatskim školama podigla na višu razinu. Tako će većina hrvatskih nastavnika, pet dana nakon što se dogodio, sa svojim učenicima razgovarati o zločinu koji je potresao svakog normalnog u ovom dijelu svijeta. I to samo zato jer im je ministar to naredio. Da nije, većina bi vjerojatno prešla preko svega, kao da se nije dogodilo ništa.

Ništa ne treba generalizirati i sigurno ima nastavnika koji su i prije ministrove depeše otvorili ovu temu i svojim đacima ponudili odgovore na neka pitanja. Isto tako, treba biti svjestan da se školama nije lako nositi s ovakvim situacijama jer im kronično nedostaje psihologa, pedagoga i drugih stručnih suradnika. K tome, tragedija u Beogradu toliko je šokantna i nevjerojatna da ni stručnjaci nemaju odgovore na sva roditeljska i učenička pitanja. Pa kako će ih onda imati obični razrednici, koji su po struci nastavnici matematike, povijesti ili tjelesnog?

Iluzorno je očekivati da će netko, struka, roditelji ili nastavnici, znati odgovore na sva pitanja koja ovih dana muče djecu. Mislim da nitko to i ne očekuje. No, potrebno im je omogućiti im da pričaju o tome. I kod kuće i u školi. Ne da rješenja traže na internetu, već im dati im do znanja da, ne samo o ovome, već o bilo kojem problemu s kojim ih suoči život, mogu otvoreno razgovarati. S roditeljima, vršnjacima. I nastavnicima. I to onog trenutka kad za tim osjete potrebu. Nastavnici bi tu potrebu trebali prepoznati i na nju reagirati. Odmah. A ne za pet dana, i to samo zato jer im je tako naredio ministar.

Foto: Pexels