Kako je simbol radništva u glavama pojedinaca postao simbol bijede i gladi

Danas mi poznanik priča kako ga je oduševila proslava Praznika rada u našem gradu. Lijepo vrijeme, zanimljiv kulturni i zabavni program, besplatno pivo i odličan grah. Za ovo posljednje čuo je od drugih jer sâm grah nije kušao. Veli, nekako mu je neugodno uzimati besplatnu hranu na javnom mjestu da netko još ne pomisli kako mu je doma frižider prazan.

Takvo razmišljanje jednog intelektualca, fakultetski obrazovanog i zaposlenog u prosvjeti, na prvu me iznenadilo. No, čitajući malo kasnije komentare na društvenim mrežama ispod objava o proslavama za Praznik rada diljem Hrvatske, u neku sam ruku mogla razumjeti zbog čega moj poznanik zazire od besplatnog graha.

‘Rijetka prilika za mnoge da se najedu.’ ‘Koliko bogaca na jednom mjestu!’ ‘Sve je to sirotinja kojoj nije do proslave nego do besplatnog jela, pa makar to bio grah.’

Ovakvi komentari na Facebooku su se samo nizali, tako da bi netko, da na priloženim fotografijama nije bilo prepoznatljivih vizura Zagreba, Osijeka, Bjelovara i drugih gradova, lako pomislio da je riječ o izvješćima s kakve podjele hrane u srce Afrike. Grah, popularna namirnica koja se kod svakoga tko drži do svog zdravlja na tanjuru nađe minimalno jednom tjedno, i koja je oduvijek bila simbol radnika i radništva na kojem počiva današnje društvo, u glavama hrvatskih pojedinaca posljednjih je godina nekako postala simbol bijede i jada. Pa u nas već neko vrijeme vlada predrasuda da će 1. svibnja po besplatnu porciju tog variva u Maksimir ili na Marjan samo onaj tko inače gladuje od jutra do mraka. Isto, dakako, reći će revni Facebook komentatori, vrijedi i za one koji na neki gradski trg ili tržnicu dođu po porciju ribica ili bakalara na Veliki petak ili Badnjak. Gladuš do gladuša.

Nevjerojatna je sposobnost nas Hrvata da svemu uvijek nađemo manu i da iz gomile dobrih stvari uvijek izdvojimo samo onu jednu lošu. Grintavi kakvi jesmo, teško prihvaćamo bilo kakvu promjenu, čak i kada je riječ o promjeni na bolje. Pa umjesto da u gužvama pred kotlovima s hranom i bačvama s pivom vidimo građane koji su jednostavno došli uživati u lijepom danu i dobrom društvu, vidimo samo gladnu ‘bokčiju’.

U današnje vrijeme, kad nezaposlenost u Hrvatskoj opada iz dana u dan, u toj mjeri da moramo uvoziti radnu snagu, kad građanima rastu plaće, mirovine pa i socijalne naknade, tvrdnje o gladnom narodu jednostavno ne drže vodu. Daleko od toga da u Hrvatskoj nema ljudi koji teško žive i koji možda iz nužde grah jedu i češće nego što bi željeli, no masovne gladi, koju neki kao da prizivaju, u Hrvatskoj danas nema. Tvrditi suprotno besmisleno je i nepotrebno pa čak i uvredljivo za one koji su možda, za razliku od vjerojatno većine Facebook komentatora, nekad zaista i bili željni zdjelice variva.