Može li diplomacija s hrvatskog ugleda sprati mrlju od blata iz vlastitog dvorišta?

Velika potpora Europske unije i europske javnosti Ukrajini pokazuje da ogromna većina Europljana dobro vidi što je zlo, a to je ruska agresija, i bilo bi dobro da svi to tako jasno vide i u Hrvatskoj. Izjavio je to ovih dana u Bruxellesu premijer Plenković, odgovarajući na novinarsko pitanje je li se hrvatska potpora Ukrajini „ispuhala“, s obzirom na izostanak podrške misiji obuke ukrajinskih vojnika u režiji EU. Gledajući Plenkovića kako ponovno europskoj javnosti objašnjava da je Hrvatska na pravoj strani te kako je za izostanak iz misije EUMAM odgovorna šačica saborskih zastupnika koji nikako ne predstavljaju hrvatski narod u cjelini, čovjek se ne može ne zapitati kako je moguće da i danas svoju pripadnost Europi moramo dodatno pojašnjavati. Ulaskom u šengen i eurozonu, Hrvatska je početkom ove godine i službeno zatvorila krug eurointegracija, više nitko ne može osporiti da je naša zemlja uvaženi član međunarodne zajednice. Ne samo Europske unije, već puno šire međunarodne zajednice. Umjesto da svi zajedno izvučemo najbolje što možemo iz postignuća koje su sanjale generacije, ponovno se moramo praktički opravdavati pred zapadnim svijetom. I to samo zato što pojedinci, koji bi trebali predstavljati volju naroda, čine upravo suprotno i svako malo se blatom nabacuju na međunarodni ugled Hrvatske. Pa tako naš predsjednik, iako ankete i ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da Hrvati podržavaju i žele pomoći prijateljskom ukrajinskom narodu, na dnevnoj bazi bez ustručavanja manifestira svoje proruske stavove, sablažnjujući čitav ne-putinovski svijet. Poput gusaka u magli, za njim se gega šačica saborskih zastupnika, baš ona koja je, potvrđujući odanost vođi s Pantovčaka, sabotirala hrvatsko uključenje u EUMAM.

Bez obzira na sramotnu epizodu iz sabora i činjenicu da nam je predsjednik medijska zvijezda u Rusiji, hrvatska potpora Ukrajini je neupitna. To Hrvatska i mimo EUMAM-a potvrđuje na druge načine – slanjem vojne, materijalne i financijske podrške, prihvatom izbjeglica i dr. No, u ljudskoj je prirodi da iz gomile dobrih poteza uvijek iznova izvlači i propituje onaj jedan loš. Stranim medijima i europskoj javnosti čak i nije za zamjeriti propitivanje ove odluke jer je hrvatsko uključenje u EUMAM na prvu bilo „čisto kao dan“. Tko bi normalan mogao pretpostaviti da će zemlja koja je prije 30 godina bila u identičnoj situaciji kao Ukrajina danas, prijateljskom narodu uskratiti pomoć? Kako stranim novinarima i europskoj javnosti objasniti da se, unatoč neuključivanju u EUMAM, većina hrvatskih građana zalaže za pomoć Ukrajini? I da se većina hrvatskih građana crveni zbog političara koji svijetu šalju potpuno drugačiju poruku. Još političarima nekako, ali običnim građanima, koji nisu duboko u politici, to je teško objasniti. Upravo to premijer i ministri gotovo svakodnevno moraju činiti pred medijima i javnošću u Bruxellesu, Strasbourgu i drugim europskim prijestolnicama, čisteći blato koje na međunarodni ugled Hrvatske nabacuju pojedinci iz našeg vlastitog dvorišta. Blato će se očistiti, no da bi se u potpunosti isprala mrlja koju su nam predsjednik i njegova saborska svita priuštili sabotažom EUMAM-a, trebat će još puno diplomatskog „ribanja“ i pojašnjavanja.