Izjave o Rusiji poput Milanovića imaju još samo teoretičari zavjera, ekstremisti i Putinovi plaćenici

Na nedavne skandalozne izjave predsjednika Zorana Milanovića o tome kako je rat u Ukrajini rat između NATO-a i Rusije osvrnuo se naš vojni analitičar Goran Redžepović. Njegov tekst s Facebooka prenosimo u cijelosti.

 

Da TASS nije citirao hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića ne bih imao pojma da je Hrvatska ponovno u ratu. Doduše nije onaj pravi nego podmukli, neizravni. Naime, državna ruska novinska agencija prenijela je dio njegovog govora iz Vukovara u kojem kaže: “Washington i NATO, uz pomoć Ukrajine, vode proxy rat protiv Rusije“.

Naš predsjednik govori o NATO savezu kao o trećoj strani. Je li naš predsjednik svjestan da je Republika Hrvatska punopravna članica Sjevernoatlantskog saveza? To je postala 1. travnja 2009., kada je tadašnja veleposlanica u Sjedinjenim Državama, Kolinda Grabar-Kitarović, u State Departmentu predala Ispravu o pristupu Sjevernoatlantskom ugovoru.

Stalni predstavnik Republike Hrvatske pri NATO-u, Mario Nobilo, na razini veleposlanika svakog utorka ima neformalni ručak, a svake srijede sastaje se s ostalim veleposlanicima u formatu Sjeverno-atlantskog vijeća kako bi donosili formalne odluke. Odluke NATO saveza odluke su i Republike Hrvatske jer se one donose konsenzusom.

Izjave u stilu Alan Forda

Dakle, ako pokušamo slijediti logiku našeg predsjednika i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, Republika Hrvatska, kao punopravna članica NATO alijanse, sudjeluje u posredničkom ratu protiv Rusije na teritoriju Ukrajine!? Predsjednik Milanović ne samo da je nagrdio naše saveznike Amerikance, nego je izravno optužio i ostalih 28 članica Saveza za sudjelovanje u ratu protiv Rusije. Je li on svjestan da se njegova izjava, u svojstvu predsjednika države, može koristiti na sudu kao dokaz za opravdanje ruske agresije i ratnih zločina?

Navodno je iznio i svoje proročanstvo o razvoju rata u Ukrajini. Njegove riječi podsjećaju me na citate iz nezaboravnog stripa Alan Ford u stilu: “Ako misliš pobijediti, ne smiješ izgubiti”. Gospodin Milanović podsjeća Amerikance i NATO “…ako nema krajnjeg cilja, ako nema plana, onda će sve završiti kao u Afganistanu”. Nadam se da su ga čuli u Pentagonu. Također, naš predsjednik Republike izjavljuje: “Plan ne bi trebao biti uklanjanje Putina. Ne bi trebao biti ni o sankcijama. Sankcije su apsurdne i mi ništa ne možemo postići sankcijama”.

Zbog čega naš predsjednik, po pitanju rata u Ukrajini, kad god ima priliku, dovodi u pitanje politiku i postupke naših saveznika i organizacija u kojima je Hrvatska član? Tu se ne radi o izmjenama teških riječi između dvojice bivših uposlenika Ministarstva vanjskih poslova. Na međunarodnoj sceni ne govori se ono što misliš, nego ono što je korisno za državu koju predstavljaš. Ipak, ako je i od Milanovića, previše je. Njegove izjave su nediplomatske, nekorektne, netočne, a za Ukrajinu koja se bori za opstanak i uvredljive. Pa krenimo redom.

Obožavatelji teorija zavjere

Da Amerika i NATO vode proxy rat protiv Ruske Federacije teza je koju, osim našeg predsjednika, zastupa službena Moskva, antiglobalisti, ekstremni ljevičari i krajnji desničari koje sve financira Moskva. Njima uz bok idu i razni obožavatelji teorija zavjere. Tu se nađe i poneki politički muljator kao i pametnjaković. Cilj je jasan, uvjeriti javnost da Rusija vodi obrambeni, a ne osvajački rat. Sve počiva na teoriji da su Amerikanci, smišljeno i podmuklo, navukli Ruse u rat jer su stvorili situaciju pogibeljnu za sigurnost Ruske Federacije. Navodno, Ukrajinci sad ginu za američke interese, a ne za slobodu.

Kako su to Amerikanci mogli nagovoriti Moskvu, da sa 150.000 vojnika i zalihama hrane za tri dana, krene u osvajanje države od 44 milijuna stanovnika, deset puta prostranije od Hrvatske? Kako je CIA uspjela uvjeriti Putina da će njegove soldate Ukrajinci dočekati kao osloboditelje s cvijećem? Pred početak agresije, ruske službe sigurnosti, civilna FSB i vojna GRU, premrežile su svojim agentima i suradnicima sve relevantne političke, vojne, sigurnosne, gospodarske i medijske institucije u Ukrajini, vertikalno i horizontalno. Takva mreža razvijala se godinama. Za Moskvu je radilo na tisuće ljudi unutar svih ukrajinskih državnih struktura. Imali su dostupnost gotovo svim informacijama. I kad netko, pored takvog obilja informacija, i to iz primarnih izvora, donese krivu odluku, mnogo je lakše osuditi Ameriku nego priznati “baš sam bio glup”.

Amerika brani svoje interese u Ukrajini. Pa neće valja braniti interese Sjeverne Koreje? Brane svoje interese i ostale zemlje zapadne demokracije. Međunarodna politika se u konačnici i vodi zbog ostvarenja interesa pojedinih država. Oni su različiti. Sigurno Finska, Estonija i Sjedinjene Države nemaju identične vanjskopolitičke interese. I pored međusobnih razlika, činjenica je da su zemlje slobodnog svijeta našle zajednički nazivnik s interesima Ukrajine. Naš je problem to što Hrvatska nema jasno definirane vanjskopolitičke i sigurnosne interese.

Putin i sankcije

Milanović izjavljuje: “Plan ne bi trebao biti uklanjanje Putina“. Nitko od relevantnih zvaničnika sa Zapada nije spominjao plan uklanjanja predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina. Od njega se traži da povuče svoju vojsku s teritorija druge suverene države. To što ga takav potez, u konačnici, može stajati vlasti, predstavlja njegov problem. Svatko odgovara za svoje postupke i mora biti svjestan mogućih posljedica. Tu uvijek postoji određeni rizik tko bi mogao zamijeniti Putina.

“Sankcije su apsurdne i mi ništa ne možemo postići sankcijama“, opet naš predsjednik oponira kursu djelovanja saveznika i same Europske unije. Argument mu je da sankcijama nisu skinuli Miloševića pa neće ni Putina. Niti jedan diktator nije sišao s vlasti zbog sankcija. Međutim, uvođenje političkih, gospodarskih, financijskih i inih sankcija, te njihova postupna gradacija, jedan je od konkretnih načina izražavanja neslaganja s postupcima pojedinaca, organizacija ili država. Time se šalje jasna politička poruka, ali i smanjuju mogućnosti vođenja agresivne politike.

U konkretnom slučaju rata u Ukrajini, gospodarskim i financijskim sankcijama ozbiljno se degradira sposobnost Rusije za proizvodnju naoružanja i opreme visoke tehnologije. Ruska vojna industrija nekako je uspjela nastaviti proizvodnju dronova, ali sad bez francuske opreme za djelovanje noću. Već nekoliko mjeseci Rusi ne koriste taktičke balističke projektile Iskander. Raspoložive rezerve došle su na kritičnu razinu, a nove rakete ne izlaze s proizvodne trake jer nema američkih žiroskopa koji osiguravaju preciznost balističke putanje. Obitelji mobiliziranih rezervista ne dobivaju obećane potpore. To ozbiljno narušava ionako nizak moral i volju za borbu mobiliziranih ruskih rezervista. Brojni su primjeri negativnih učinaka sankcija na Putinov ratni stroj.

Milanovićev ćorak

Zoran Milanović, u nekadašnjoj ulozi predsjednika Vlade, a i sada kao predsjednik države, dijelio je i dalje dijeli lekcije šakom i kapom, svima i svakome, a da ga nitko i ne pita ništa. Međutim, nije se baš dokazao kao upotrebljiv političar u rješavanju vanjskopolitičkih pitanja. Pod egidom obrane nacionalnih interesa, izglasavanjem lex – Perković, pokušao je izigrati Europsku komisiju. Vrlo brzo se predomislio, povukao zakon, a Perković i Mustač služe dugogodišnje zatvorske kazne. Kao tek izabrani premijer, obećao je ratifikaciju sporazuma Tuđman – Izetbegović o granici. Njegov pokušaj bio je čisti ćorak.

Kad je Vučić, u jeku migrantske krize, preusmjerio izbjeglice s mađarske granice prema Hrvatskoj, Milanović je zatvorio granicu za državljane Srbije uz “mangupski“ citat iz rasističkog vica: “Šaraj malo“. Normalno, nije mu bilo niti na kraj pameti da zatvara granice Europske unije, a ne samo Hrvatske. Nakon što su mu iz Bruxellesa zavrnuli ruku, granice je otvorio, svi su mu se smijali u Beogradu, a on je na kraju napravio isto što i Vučić. Organizirano je proslijedio izbjeglice prema slovenskoj i mađarskoj granici.

U zanosu uloge vrhovnog zaštitnika prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, obećao je blokadu ulaska Finske i Švedske u NATO dok se ne promijeni izborni zakon u susjednoj državi. Opet je pucao iz prazne puške. Od svega što je ostalo jest još jedna međunarodna blamaža Hrvatske.

Vanjskopolitički Antuntun

I posljednji nekontrolirani tijek misli, koje glasno izgovara naš predsjednik, događa se u potpuno krivom trenutku. Nakon desetog po redu ruskog masovnog napada na civilnu infrastrukturu, dok se još iskopavaju civilne žrtve ispod ruševina zgrade u Dnjipru, TASS prenosi njegove lamentacije o ratu protiv Rusije. Njegova izjava o posrednoj agresiji Amerike i NATO pakta protiv Rusije dolazi pred ključni, osmi sastanak Ukrajinske obrambene kontakt skupine. Pod predsjedanjem američkog ministra obrane Lloyda J. Austina, pedeset država treba se sastati 20. siječnja u zrakoplovnoj bazi Ramstein u Njemačkoj. Tema je daljnja vojna pomoć Ukrajini. I Hrvatska sudjeluje u radu “Ramstein” skupine.

Svih pedeset država, koje dobrovoljno sudjeluju u radu skupine, ulažu ogromne napore kako bi se Ukrajini osigurale dovoljne količine naoružanja pred očekivanu rusku ofenzivu. Vrši se veliki politički pritisak na Njemačku da odobri isporuku tenkova Leopard ukrajinskim braniteljima. Neslužbeni izvori navode mogućnost slanja i naših tenkova M-84 proizvedenih u Đuri Đakoviću po licenci sovjetskog tenka T-72. Na to sve našeg predsjednika brine hoće li Putin ostali na vlasti.

Do sada sam čuo mnoga objašnjenja ovakvog ponašanja, od naroda izabranog, predsjednika države. Svašta se spominje. Ima tu socioloških, političkih i psiholoških dijagnoza. Moguće je da ima svega po malo. Međutim, ja bih jednostavno rekao da se naš predsjednik Republike ponaša kao vanjskopolitički Antuntun. Ipak, tragedija je u tome što je Antuntun lik iz šaljive pjesmice Grigora Viteza, a Zoran Milanović je stvaran lik koji u svijetu predstavlja našu državu.