Kako smo od ponosnih dana Domovinskog rata postali licemjeri koji uskraćuju pomoć Ukrajini?

Prestrašeni ljudi u mračnim podrumima. Bez struje, grijanja, dok granate padaju iznad njihovih glava, čekaju najneizvjesnije blagdane ikad, u nadi da će im oni donijeti čudo. To je Ukrajina danas. Kijev, Herson, Harkiv.

Isto to bila je Hrvatska prije 31 godinu. Vukovar, Osijek, Pakrac. Baš kao Hrvati početkom devedesetih, Ukrajinci danas gledaju u svijet, u nadi da će tamo vani, daleko od ratnog ludila, prevladati razum i da će im stići potrebna pomoć. Jer, sami ne mogu pobijediti agresora koji polaže pravo na njihovu zemlju, već mjesecima sijući po njoj patnju i smrt. Puno smo puta od početka rata u Ukrajini vukli poveznice s Domovinskom ratom, sličnosti je puno.

No, slušajući jučerašnju saborsku raspravu o uključenju Hrvatske u europsku misiju obuke ukrajinskih vojnika, stječe se dojam kako su neki saborski zastupnici zaboravili Domovinski rat, to stanje nemoći i očaja, ali i nade da u pomoć izvana – bilo da je riječ o međunarodnom priznanju, humanitarnoj ili nekoj drugoj vrsti pomoći. Hrvatska je pobijedila u ratu, među ostalim, i zahvaljujući podršci drugih zemalja, i to ne samo deklarativnoj.

U posljednjih 30-ak godina stvari su se uvelike promijenile. Od državice u nastanku, po mnogima upitne budućnosti, Hrvatska se razvila u modernu zemlju, priznata je članica Europske unije i brojnih drugih relevantnih međunarodnih institucija. Danas je Hrvatska u poziciji da može pomoći drugima. To nije samo opcija, već i obveza i dužnost koju dijelimo s ostalim članicama Europske unije. Ono po čemu se Hrvatska izdvaja od ostalih članica EU jest iskustvo otprije 30 godina, zbog kojeg bi baš Hrvatska trebala stajati prva u redu kad je riječ o potpori Ukrajini.

Jučer se u Saboru moglo čuti svašta. Zastupnici koji su u veljači usvojili Deklaraciju kojom se obvezuju na neupitnu podršku Ukrajini jučer su tu podršku ipak doveli u pitanje tako što su raspravu o konkretnoj pomoći prijateljskoj zemlji u ratu sveli na pokušaje političkog poentiranja. Iza tirade o navodnoj neustavnosti odluke Vlade o sudjelovanju u obuci i pogrešnoj proceduri, u stvari se skrivala izopačena oporbena politička logika – glas za pomoć Ukrajini, glas je za HDZ.

Krajnje je infantilno u povijesnom trenutku jednu planetarnu temu svoditi na unutarnjopolitičku arenu i jeftin pokušaj prikupljanja unutarnjopolitičkih poena. Glas za pomoć Ukrajini nije glas za HDZ, kao što niti glas protiv pomoći Ukrajini nije glas za Milanovića, čiji je duh jučer lebdio nad sabornicom. Glas za pomoć Ukrajini glas je solidarnosti, ljudskosti i razuma. Glas protiv pomoći Ukrajini je glas sramote, kalkulantstva i nedostatka empatije zbog kojeg ćemo se kao država zauvijek morati sramiti mi, naša djeca i unuci njihovih unuka.