Kakav se to ustanak u Lici dogodio prije 81 godinu, partizanski, četnički ili jedan i drugi

Na današnji se dan do 1990. slavio Dan ustanka naroda Hrvatske. Izvori iz SFRJ pisali su, a i danas prenosi “Antifašistički vjesnik”, da se slavi spomen na oružanu pobunu protiv ustaških zločina nad Srbima u Lici koji je započeo napadom na žandarmeriju u Srbu 27. srpnja 1941. Radilo se o “masovnom ustanku gerilskih jedinica i naroda kotara Donjeg Lapca pokrenutog od strane Komunističke partije Hrvatske”. Početak tog ustanka se slavio od 1945. do 1990. kao republički praznik Dan ustanka naroda Hrvatske a obilježava se i danas proslavom Dana ustanka naroda Like u Srbu.

Ličke komuniste vodio je Marko Orešković, član Centralnih komiteta KPJ i KPH, španjolski borac, a komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu bio je Gojko Polovina, odvjetnički pripravnik iz Gračaca. Članovi štaba u Donjem Lapcu i u Srbu bili su članovi KP Nikola Vidaković, Dušan Mileusnić, Đoko Jovanić i Milan Šijan, te bivši jugoslavenski oficir Stojan Matić koji je također ubrzo postao komunist. Komunistički izvori pišu da je ustanak bio pobuna, borba za samoodržanje, osveta. Priznaju svega nekoliko žrtava, a napadnuta posada iz Donjega Lapca povukla se uvečer 29. srpnja u Boričevac. U 3 sata ujutro 31. srpnja ustaška posada povlači se i iz Boričevca i gotovo svi žitelji tog mjesta, zajedno s hrvatskim izbjeglicama iz drugih sela, ukupno njih oko 2.000, povlači se s vojskom u Kulen Vakuf. Komunističko vodstvo odlučilo je da se čak po štetu ustanka, odgodi napad na Boričevac za dva ili tri dana kako bi hrvatsko civilno stanovništvo moglo pobjeći te da se na taj način izbjegne još veća tragedija. 2. VIII. ustanici ulaze i u Boričevac, a selo je usprkos svom naporu komandanta Gojka Polovine opljačkano i spaljeno.

Tvrde da su ustaše odgovorile novim akcijama čišćenja. Velika akcija čišćenja trajala je do 8. kolovora i u to vrijeme je pobijeno preko 4.500 pravoslavnih civila, piše isti izvor.

Prije desetak godina dr. Mario Jareb u jednoj je polemici s dr. Goldsteinom iznio drukčije podatke i naveo neke činjenice koje se u Jugoslaviji nisu spominjale. Tijek zbivanja je opisao ovako:

“Uistinu je teško vagati razmjere zločina, a uz to se jedan zločin ne može opravdavati drugim zločinom, no činjenica je da su ustanici na cijelom području na kojem su djelovali u tek nekoliko dana „očistili“ Hrvate i bosanskohercegovačke muslimane. Pritom treba podsjetiti ne samo na mjesta koja spominje dr. Goldstein: ličko selo Brotnjo u kojem su ustanici 28. srpnja ubili 37 članova hrvatske obitelji Ivezić, bosansko mjesto Vrtoče u kojem su ustanici (gerilci) 2. kolovoza i kasnije ubili više mještana na osobito okrutan način te susjedna Krnjeuša u kojoj je 9. kolovoza prema nekim procjenama ubijeno najmanje oko 240 Hrvata (među njima i župnik Krešimir Barišić kojega su prije toga gerilci okrutno mučili). Dr. Goldstein je u svojemu prilogu zaboravio spomenuti da je dana 2. kolovoza ubijeno 55 Hrvata (11 staraca i 44 žena i djece) sela Boričevca koji nisu željeli napustiti svoje selo te su u njemu dočekali gerilce. Zaboravio je spomenuti i stradanje hodočasnika iz Drvara, njih oko 200 koji su se 27. srpnja predvođeni župnikom Waldemarom Maximillianom Nestorom vlakom vraćali u to mjesto s hodočašća sv. Ani u Kosovu kod Knina. Istoga su dana ustanici (gerilci) zauzeli i samo mjesto Drvar, gdje je ubijeno još oko 300 Hrvata i oko 200 muslimana koji su radili u tamošnjoj tvornici celuloze. Također istoga dana ubijeni su i brojni hodočasnici u mjestu Oštrelj. Ustanici su 27. srpnja zauzeli i Bosansko Grahovo. U njemu je tijekom toga i sljedećih dana ubijeno najmanje 62 Hrvata, među njima i župnik Juraj Gospodnetić kojega su prije toga ustanici također zvjerski mučili. Ubojstava Hrvata i muslimana na području zahvaćenom ustankom bilo je i u drugim mjestima, pri čemu se posebice izdvajaju masovna ubojstva muslimana u podgrmečkim selima u jugozapadnoj Bosni.”

Zanimljivo je da Polovina i Jovanić u svojim knjigama na više mjesta ističu kao svojevrsno pravilo da su gerilci i dobar dio srpskog stanovništva na područjima zahvaćenim ustankom sve Hrvate i muslimane izjednačavali s ustašama te su mislili da ih treba kazniti. O tome kakvi su bili razmjeri takvog razmišljanja svjedoči i činjenica da se je istaknuti lički komunist hrvatskoga podrijetla Jakov Blažević po svojem dolasku na ustaničko područje javno iskazivao kao Srbin i koristio je pseudonim koji je to trebao dokazati kako bi izbjegao opasnost da ne bude uhićen ili ubijen.

Jereb piše i da su od samog početka monarhistički i velikosrpski elementi bili u ustaničkom vodstvu i da su obnašali odgovorne dužnosti. Tako obojica spominju kasnijeg četničkog vođu Paicu Omčikusa. Činjenica je ipak da je on od početka bio član ustaničkog vodstva. Monarhističkih elemenata koji su kasnije postali četničkim vođama na području Like bilo je i među zapovjednicima gerilskih postrojbi, o čemu govori i primjer časnika Jugoslavenske kraljevske vojske Miloša Torbice. Činjenica je također da su monarhisti u prvoj polovici kolovoza bili dovoljno jaki da organiziraju razgovore s Talijanima u mjestu Otriću, gdje je 9. kolovoza 1941. potpisan i poznati Otrićki sporazum između talijanske strane i gerilaca. U delegaciji srpskih gerilaca nalazio se je i spomenuti Đoko Jovanić, koji je također potpisao taj sporazum.

Zaključuje kako je činjenica da su i partizanske i četničke postrojbe u istočnoj Lici imale svoje ishodište u gerilskim odredima koji su nastali nakon 27. srpnja 1941., pa nema dvojbe da se zbog toga taj ustanak i može označiti i četničkim ustankom.

Foto wikimedia