Je li funkcija lokalnih vlasti pomagati medije ili plaćati za šutnju i gradnju bista voljenih vođa

Lokalna, provincijalna politika ima svoj pogled na ulogu i mjesto lokalnih medija. Jedna je bivša bjelovarska heroina lijevog pokreta izjavila kako župani i gradonačelnici “daju javni novac u džep nakladnika”. Njezino “razumijevanje” medija i gledanje na čelne ljude lokalne samouprave odražava jasan stav: župan (gradonačelnik) je tu da plaća medije, oni pišu lijepo o njemu, nema napada, nema afera, “plaćenici” su poslušni jer neće dobiti napoj i ostat će gladni ako pogriješe.

Možda je tako bilo prije, možda toga ima i danas, ali o važnosti i nezamjenjivosti lokalnih medija nedavno je pisala i Međunarodna udruga novinara. Javna vlast čak je obvezala lokalne zajednice pomagati “lokalce” jer kako bi javnost znala što se radi (ili ne radi) u općini, gradu, županiji. Veliki nacionalni mediji dva-tri puta godišnje zabilježe neku vijest koja je lokalnom stanovništvu prevažna, ali nacionalno – nevažna. A javnost treba znati kako se troši novac koji su baš građani platili u razne proračune, što rade njihovi predstavnici u tijelima od mjesne zajednice do županije, mediji u njihovo ime pitaju kad će im popraviti ceste i ulice, očistiti grabe…

Još su dvije lokalne političarke sa skupštinske govornice i na Facebooku javno prozivale neke medije da su plaćenici vladajuće većine. One ne znaju da može i drukčije. Nekima je naprosto nepojmljivo da mediji mogu biti neovisni, da imaju pravo na dio proračunskog kolača jer je njihova uloga u demokratskim društvima nezamjenjiva.

Provincijalni mentatlitet uvjeren je da mora biti tako – ja tebi-ti meni i nikako drukčije. Lokalni šerif s obje ruke drži proračunsku kesu, vadi iz nje i traži poslušnost. Kako šerifi traže poslušnike, tako i robovi traže svoje vlasnike. Da, toga ima, ali slobodni novinari i mediji nikada se s tim ne smiju pomiriti i dopustiti da bistro jezero postane mutna smrdljiva bara prekrivena korovom.

I na kraju, kakva je poruka poslana medijima i kakav je smisao odluke da se novac namijenjen lokalnim medijima smanji gotovo pet puta? Dojučerašnja oporba u BBŽ, a današnja vladajuća većina, do jučer je grmjela kako se mora kresati novac lokalcima. Jedan od najglasnijih je bio “seljak” Beljan kojeg je iritiralo neprekidno objavljivanje na desetke slika “omiljenog i dragog vođe”.

Iritiralo je to i brojne HDZ-ovce, zapravo sve kojima su mediji pod šapom bivšeg župana Bajsa bili nesdostupni. I zato treba kazniti sve jer su novinari “jeftina i lako potkupljiva” niža kasta.

Župan Marušić osokoljen savjetnicima poduhvatio se nezahvalnog posla. U misiji u kojoj je riječ štednja dignuta do oltara, nemilice je rezao troškove za koje prevladava mišljenje kako se bez njih može.

Nitko ne dvoji da se štedjeti treba uvijek i svuda, ali neke mjere doživljene su više kao kazna nego kao ušteda. Samo jednom odlukom aktualna županijska vlast uspjela je poljuljati simpatije kod medija građene više od godinu dana. A baš oni kreiraju javno mnijenje.

Župnijska odluka tim gore izgleda kad se usporedi s onom Grada Bjelovara. Hrebak je za medije osigurao gotovo dvostruko više novca, oko milijun kuna. OK, treba priznati da je gradski izvorni proračun izdašniji od županijskog. Ali to je samo dio priče.

Bacanje novca i nezasitno kupovanje medijskog prostora pa time i političke potpore svakako je neprihvatljivo. Ali, je li brutalna štednja baš na ovom polju donijela Marušiću i HDZ-u odobravanje u javnosti i porast popularnosti? Teško, ali pustimo da se prašina koju su podigli razočarani nakladnici slegne, pa i da potpisnici odluka s naslova štednje bolje vide što su učinili.

Zaključimo, bivši župan Damir Bajs Marušiću je ostavio pustoš. Praznu kasu, dugove, zaostalu županiju, nepripremljene projekte, ali i lokalne medije čiju je naklonost kupovao prema kriterijima “ja tebi-ti meni”.
Marušić je višestruko smanjio novac za medijsko oglašavanje i uveo stroge i transparentne kriterije. Zašto mu onda na tome nitko nije zapljeskao ili barem čestitao. Nisu to učinili ni oni koji su zagovarali kažnjavanje medija, ali ni sami mediji. Zašto?
Ovi prvi su mu možda sapunali dasku ili nisu imali pojma kamo te njihove ideje vode, a ovi drugi jer su naviknuli dogovarati se i primati ispod stola.