Silovanje žrtve nakon silovanja

Ima jedna skupina građana s mikrofonima u rukama koji se vole zvati novinari i povremeno se proslave, po pravilu, baš kad to najmanje treba. Tragediju Vukovara i Škabrnje cjelodnevno su pratile sve nacionalne televizije s brojnim sugovornicima. Tada dolaze “kolegice i kolege” s pitanjima: kako ste se osjećali kad su vas silovali, mladića ranjenog sa četiri mjeseca pitaju kakva je Škabrnja bila prije, a kakva je sada, djecu pitaju sjećaju li se kad su im pred očima ubili majku, oca, prijatelje, kako ste se osjećali kad ste pronašli unakaženo tijelo djeteta, kako, kako, kako… 

Ivana Bodrožić rođena je 1982. u Vukovaru, dio djetinjstva provela je u Kumrovcu, a opću gimnaziju pohađala je u Zagrebu. Autorica je nagrađivanih i prevođenih zbirki poezije, romana i zbirke priča. Iritirana vjerojatno baš takvim ponašanjem dijela medija napisala je post za koji mislimo da ga vrijedi pročitati:

Zamislite osobu koju su teško pretukli i silovali, u mirnodopsko vrijeme, neka to bude mlada djevojka, na primjer, koja je od nasilnika i ubojice uspjela pobjeći, jedva preživjevši traumu. Zamislite sad, idućih trideset godina, ona na svaku obljetnicu zločina sjeda za stol sa svojom obitelji, susjedima, sugrađanima i oni je potiču da im svake godine iznova i iznova prepričava detalje užasa. Sjedi tako pred kamerama, novinari postavljaju pitanja, zadižu joj majicu da vide ožljke, ajde, sjetite se još kojeg strašnog detalja, kako vam je ono zabio nož, je li boljelo jako? 

Istovremeno, ispred njezine kuće postavljena je izložba s fotografijama zločinca, s opisom zločina, kako mu slučajno ne bi umaknula kad izađe, kako ne bi počela živjeti, kako joj ne bi palo napamet da je ona više od žrtve. Čini li vam se to normalno? Čini li vam se to moralno? Iz kojeg onda razloga već trideset godina, a zadnjih desetak sve monstruoznije izvlačite tu jadnu djecu u kaputićima iz kolone? Odakle vam pravo da žrtve rata prisiljavate da jedni njihov identitet bude izgrađen oko traume koju su proživjeli, kako vam nije neugodno oduzimati im sve druge ljudske karakteristike i tjerati ih se da osjećaju kako je njihovo najveće životno postignuće bilo to što su pukim slučajem preživjeli pakao rata. 

To nikakve veze s pijetetom i suosjećanošću nema, ali ima s najgorim političkim profiterstvom, medijskim parazitiranjem novinara koji bez mozga i kičme skupljaju sve strašnije i nikad otkrivene priče, i s onim dijelom društva koji svoj kičasti i isprazni osjećaj domoljublja upražnjava s plastičnim lampionima.