Što je to u ljudskom liku, što ga tjera prema spomeniku?

Gradnja bazena u Velikom Grđevcu bila je najveća investicija tog tipa te godine u Hrvatskoj, bjelovarska bolnica milenijski je projekt više naraštaja i bit će najvažnija ustanova ovog dijela Hrvatske, bjelovarske Terme šansa su generacije za korištenje termalne energije, ali i za zdravlje, sport, rekreaciju…

Čelnici svih razina vole velike projekte, Kineski zid navodno se vidi iz svemira, Hitler je gradio Berlin koji će trajati vječno i biti glavni grad svijeta, Egipćani su gradili piramide, Grci hramove svojim bogovima. Za nas, obični narod, Bijelo dugme je pjevalo „Po meni se ništa neće zvati“ pa smo se mnogi pomirili s tom tužnom činjenicom, ali neki među nama baš i nisu.

Treba sagraditi nešto veliko, visoko, makar i mostove koji nikamo ne vode, stadione bez publike, domove kulture bez kulturnih sadržaja, spomenike Domovini, liderima, fontane koje špricaju i svijetle. U komunizmu smo imali naočitog, ali niskog Tita koji je volio svoje kipove od barem tri-četiri metra da bi izgledao monumentalno. Lideri demokratskog svijeta baš ne inzistiraju na svojim kipićima za života, ali voljeli bi da im ih netko podigne jednom kad… Za života je sigurnije graditi velebne objekte koje će zvati po njima.

Što to imamo mi u Bjelovaru? Obilaznicu zovu Đurđinom cestom, a neki joj još dodaju brzi odvojak od Vrbovca prema Farkaševcu. Imat ćemo Bajsovu bolnicu, Hrebakove Terme. Možda jednog dana i Dom za starije Sandre Frčo ili Dubravkinu tržnicu. Svatko tko je „najašio“ na nešto s puno kubika betona s armaturom zaslužuje aplauze i pravo da se njegovo (ne)djelo zove po njemu, bez obzira tko će ga platiti.

Na Hrebakove 3D projekcije njegovih vizija razvitka Bjelovara, opozicija se izruguje, a na iste takve Mate Rimca u Svetoj Nedjelji, koje su 10 puta skuplje i daleko teže ostvarive, aplaudiraju. Takav je naš svijet.

Gdje je razlika, gdje je taj tanki razdjelnik između potrebnog, ostvarivog i onog što je netko umislio da se treba graditi? Neki dan je Igor Brajdić rekao da se gradi novi nogometni stadion po mjeri, baš onakav kakav treba Gradu, djeci da se igraju i treniraju, ali i da bude dostatan vrhunskim sportašima, barem za drugu ligu. Dugo tako nešto nismo čuli, skromno i u skladu s mogućnostima.

Je li to najava nekog novog smjera u ovo predizborno vrijeme suludih i neostvarivih obećanja? Teško, jer uvijek će biti političara ili točnije rečeno, osoba koje troše novac nas poreznih, prireznih i inih obveznika, koji će na naš račun podizati kule za koje neće biti druge svrhe osim da se zovu po njima.

 

(FOTOGRAFIJA KIPA: Leo Caillard)