Novinar podijelio neugodno iskustvo koje je doživio u središtu Bjelovara

Sudeći prema policijskim izvješćima, Bjelovar je idiličan gradić u kojemu se ljudi vole, a kada i umjesto za poljupcima posegnu za šakama, to se obično događa u mračnim birtijama. Međutim, neugodno iskustvo novinara Saše Lekovića koji je u Bjelovar stigao na otvorenje BOK-a, baca drukčiji sjenu na bilogorsku metropolu.

Status koji je objavio na Facebooku prenosimo u cijelosti:

 

Isprva sam odlučio da o ovome neću pisati jer na kraju se nije ništa dogodilo. Uz to nisam želo Bjelovar negativno obilježiti jer grad nije ništa kriv a i slične stvari se dešavaju u raznim gradovima. Ali onda pomislih da nikad nije bespotrebno upozoriti na situacije koje počinju naoko bezazleno, ali prečesto završavaju čak i tragično.

Čitate o tome svakog dana u medijima. I vjerojatno se pitate…Zbog čega se to dešava? Može li se desiti i meni?

Sinoć sam, nakon kazališne predstave, prošetao do nedalekog bjelovarskog parka gdje je organiziran koncert povodom otvaranja 20. BOK (Bjelovarski odjeci kazališta) festivala. Sjeo sam na klupu podalje od paviljona u kojem su bili glazbenici i publike. Na klupi i oko klupe‘ preko puta’ – nakon nekih pola sata – okupila se grupa klinaca. Teško da je itko od njih bio punoljetan. Svi su, prema mojoj procjeni, bili oko 16-17. I svi su bili pijani. Iz njihovog razgovora bilo je jasno da su ‘nabrijani’ da naprave neko sranje. I to ne neko minorno sranje. Odlučili nekoga provocirati, poniziti i prebiti.

Previše sam toga u životu prošao da mi se ne bi odmah uključio ‘way out protocol’. U njihovoj blizini nije bio nitko osim mene. Kao uzgred ‘počastili’ su me s nekoliko poruka na koje su očekivali reakciju koja bi im ‘napumpala’ adrenalin. Pratio sam ih samo perifernim vidom, bez ikakve gestikulacije i ne okrećući se prema njima. Tek nakon desetak minuta polaganim pokretom s klupe sam uzeo ruksak, ustao i stavio ga na leđa… gledajući ka paviljonu-pozornici.

Laganim korakom, ne okrećući se prema sve ‘nabrijanijim’ klincima, krenuo sam ka svom apartmanu. Kad sam, s noge na nogu, prehodao pedesetak metara, krenuli su za mnom – držeći razmak. Čitavim putem njihov pijani ‘nabrijani’ razgovor bio je zapravo ‘gađanje’ izjavama o tome kako će netko ‘najebati’ i o Srbima koje treba zatući. To je uobičajena ‘mantra’ takvih ekipa. Nije važno tko je zamišljena žrtva njihovog bolesnog divljanja. Ionako o njoj ne znaju baš ništa.

Nakon pređenih stotinjak metara počeli su mi se izravno obraćati – i dalje državajući pedesetmetarski razmak. Poručivali su mi da potrčim. To je valjda posebno zabavno. Nasumice odabrana žrtva potrči na njihov nagovor-prijetnju pa je zabavnije kad je stignu. I dalje sam koračao istim tempom. Polako, s noge na nogu, zaustavljajući se na nekoliko sekundi pred izlozima i kao zainteresirano proučavajući njihov sadržaj.

U tom dijelu Bjelovar je ispresjecan ulicama pod pravim kutom. Ušao sam u jednu desno, prešao na lijevu stranu, gdje nije bilo osvjetljenja a bilo je mnogo parkiranih automobila. Potom sam odmah skrenuo u slijedeću ulicu – lijevo, prema tržnici. Izgubili su me. Ipak sam ja nešto naučio u životu. Izbio sam nasuprot benzinske kod kružnog toka, prešao cestu i poprijeko stigao do unajmljenog apartmana.

Te noći samo sreća je spasila današnjeg spominjanja u ‘crnoj kronici’ neku drugu moguću žrtvu pijanih balavaca ispranog mozga. Nekog na koga na sreću kasnije nisu naišli. Nekoga koga život nije obučio da ‘uključi alarm’ i preživi. Nekoga tko ne zna ništa o ‘way out’ protokolima jer mu nikada nisu trebali. Takvih je bezbroj. Zbog njih sam ipak ovo napisao.