Vedran otkrio opasnosti Anda i zašto je na Solomonima glumio svećenika

BJELOVAR – Bjelovarčanima sinoć definitivno nije bilo dosadno jer su u Bjelovaru, točnije u Inkubatoru ideja mogli obići egzotične lokacije. Naime, novinar i svjetski putnik Vedran Cindrić održao je putopisno predavanje na kojem je uz brojne fotografije govorio o svojim putovanjima u Južnu Ameriku i na Solomonske Otoke.

Vedranove zanimljive pustolovine okupile su mnoštvo ljudi, a svi okupljeni saznali su prave razloge zašto najradije putuje na lokacije u kojima turizam, industrija i općenito globalizacija nisu uništili prirodu i čovjeka.

Svoje je putovanje započeo u Peruu, gastronomskom središtu Južne Amerike. Po dolasku u glavni grad, Limu, sa svojom se suputnicom smjestio u hostel u najsigurnijem dijelu grada na čijim ulicama nije neuobičajeno vidjeti policiju i vojsku. Nakon nekoliko dana u tom gradu, zaputili su se dalje u Icu te u Nazcu kako bi uživo, iz malog aviona vidjeli nadaleko poznate nazca linije o čijem se podrijetlu može samo nagađati, no najprihvaćenija je legenda kako su stanovnici tim ogromnim crtežima nastojali pokazati Bogu kako i tamo ima života te ga moliti za kišu. No, to im nije uspjelo budući da je riječ o jednom od najsuših mjesta u svijetu. Let preko nazca linija nije završio sjajno budući da Vedranovoj prijateljici nije bilo dobro, što je dovelo do nezgodne situacije s pilotom.

Kasnije su se uputili u Cusco, jedno od poznatijih turističkih mjesta u zemlji. Ne čudi to ako znate da se u njegovoj blizini nalazi skriveni grad Inka, Machu Picchu. Nakon još nekoliko dana u Cuscu koji se nalazi u Andama na 3500 metara nadmorske visine, Vedran je iskusio akutni i veoma opasni oblik visinske bolesti. Lokalno stanovništvo pokušalo mu je pomoći čajevima, no bilo mu je sve gore. Po dolasku u bolnicu otkrio je da mu je jedna trećina pluća pod vodom te je hitno prebačen u bolnicu u Limu, a zbog oštećenja koja su nastala na plućima zabranjen mu je odlazak u područja visoke nadmorske visine. Nakon dva tjedna odmaranja, Vedran se oporavio te je bio spreman krenuti u istraživanje Amazone. Iz Lime je s prijateljicom odletio u Iquitos gdje su pronašli vodiča s kojim su, zajedno s jednim Francuzom, proveli desetak dana u amazonskoj prašumi i naučili nešto o preživljavanju.

Nakon avanture u Južnoj Americi, Vedran je odlučio sam posjetiti jednu od najudaljenijih zemalja od Hrvatske, ali uvjet mu je bio da nije riječ o turističkom području te da je utjecaj globalizacije što manji. Izbor je pao na Solomonske Otoke, a po dolasku je, kaže, doživio najveći kulturološki šok na svim svojim putovanjima. Pokraj aerodroma je vidio kokoši, a službenik ga je gotovo zaboravio pitati za vizu koju je ishodio šest mjeseci. Po dolasku u glavni grad, Honiaru, imao je problem s pronalaskom smještaja što mu je bila velika zagonetka s obzirom da je riječ o kraju bez turista. Kasnije je saznao kako je razlog tome što se u Honiari upravo krenuo održavati festival koji ondje ima važnost kao Olimpijske Igre na zapadu, a također se održava svake četiri godine. Riječ je o festivalu na kojem sve okolne države predstavljaju svoju kulturu, pa je tako zanimljivo da svake večeri jedna od država priprema večeru za sve goste. Zbog velikog broja ljudi koji su došli na festival, kapaciteti su bili popunjeni pa je Vedran bio zadovoljan i s improviziranim ležajem na podu u kuhinji jednog lokalnog stanovnika. Kasnije mu je u smještaju pomogao hrvatski misionar Ivica koji ga je upoznao s drugim misionarima s kojima je neko vrijeme živio. Vedran je uz vodiča nešto pomnije obilazio sela, a vodič ga je upozorio kako će ga neki od stanovnika možda htjeti pokrasti, pa bi se trebao predstaviti kao svećenik. U jednoj takvoj epizodi, stanovnici su ga zamolili da ih blagoslovi, što je Vedran i učinio.

Kako mu namjera nije bila ostati u glavnom gradu, Vedran je nastavio svoje putovanje te iz ‘županije’ Guadacanal otišao u susjednu, Malaitu. Ondje je otkrio kako izgleda život bez struje i korisnih životinja poput magaraca i konja, ali i ostao oduševljen gostoprimstvom lokalnog stanovništva koje ni samo nema što za jesti, ali gostu daju sve što mogu. Prosječna obitelj tamo ima otprilike šestero djece jer žena dobiva status žene tek kad rodi peto dijete, a i muškarac postaje ‘pravi’ tek nakon toliko potomaka. Osobit je izazov nahraniti tako velike obitelji bez struje pa i ako otac uspije uloviti desetak kilograma ribe, ona se mora brzo pojesti jer ne može dugo stajati na tropskim temperaturama. Majke su ipak stupovi društva jer osim što su desetak godina zaredom trudne, one se bave i poljoprivredom te uzgojem riže kako bi obitelj imala što za jesti. Danas im, ističe Vedran, Crveni križ dvaput godišnje donosi potrepštine i odjeću kako ne bi morali biti goli. Svoje je predavanje Vedran završio nakon nešto više od sat vremena, a publika je na kraju mogla postaviti pitanja kako bi saznali još više. Mi se nadamo da je ovo tek prvo u nizu Vedranovih predavanja jer svojim dogodovštinama i spontanim humorom nikoga nije ostavio ravnodušnim.