Podravka Dijana suvereno vlada eterom i nikako ne može pobjeći od Bjelovara

Dijana Čerčić prepoznatljiv je radijski glas koji od samih početaka Alfa radija jako dobro znaju slušatelji na području cijele središnje Hrvatske. Na dobro poznatoj frekvenciji 100.1 MHz eterom suvereno vlada od petka poslijepodne do nedjelje, u sklopu popularnog Alfa vikenda. U kraćem razgovoru Dijana nam je otkrila zanimljive detalje o svojem životu i karijeri.

 

Za početak, otkrij nam par biografskih crtica o sebi i kako je počela tvoj radijska priča?

Rođena sam u Koprivnici, gradu kojeg jako volim, jedan dio života provela u Novigradu Podravskom za koji me vežu krasne uspomene, četiri godine živjela sam i u Varaždinu, a u posljednjih gotovo deset godina živim u Zagrebu.

Što se radija tiče, sve je počelo na jednoj kavi prije puno godina kad je moja bliska prijateljica Katarina (koja mi je u međuvremenu postala i vjenčana kuma) skrenula pozornost na oglas u kojem je tadašnji BBR tražio voditeljicu i predložila mi da se prijavim. Ukratko, otišla sam na audiciju i od tada praktički nisam prestala raditi na radiju. Dakle, počela sam na BBR-u, zatim otišla na gradski radio Tereziju. U to vrijeme pozvali su me u Zagreb na Plavi radio nakon čega sam radila i na Laganini FM-u također u Zagrebu. Unatrag nešto manje od tri godine sam, evo, opet na frekvenciji na kojoj sam i počela.

Kako su izgledali tvoje djetinjstvo i mladost?

Pa recimo da sam od malena bila angažirana u svemu što je imalo neke veze s glazbom. Vjerojatno sam prije propjevala nego progovorila. Ono što mi je među najdražim uspomenama svakako su nastupi u nekad popularnoj HTV-ovoj dječjoj emisiji Turbo Limach Show u kojoj sam kao solistica nastupila dva puta. Ta su mi snimanja kao djetetu bila super zanimljiva, prave avanture. Velika produkcija, puno ljudi, puno djece, puno radosti. U to vrijeme upisala sam i osnovnu glazbena školu i rekla bih da je tada moj interes za glazbu bio najveći, barem što se teorije tiče. Tih godina sam dosta pjevala i po festivalima, bilo je tu i dosta nagrada i poznanstava kojih se rado sjetim i danas. Ironično, u srednjoj glazbenoj moj interes za glazbu praktički je nestao jer mi se naprosto nije dalo vježbati klavir. Odnosno, nije mi se dalo vježbati ono što se moralo po kurikulumu, no zato bih nešto komercijalniju glazbu bez problema svirala satima. I tu sam shvatila da me glazba u tom smislu ne zanima, ali zato sam gotovo 15 godina vodila Ženski pjevački zbor unutar KUD-a Ivan Vitez Trnski i mogu reći da smo moje drage članice i ja puno putovale i pjevale. Povremeno mi nedostaju probe i moje drage ženice koje su redovito dolazile na probe.

Bila su to prekrasna vremena. Kako sam u međuvremenu počela raditi na radiju, prošla sam i brojne edukacije, usavršavala se na jednoj akademiji kao radijska voditeljica dok su na faksu moj odabir bili odnosi s javnošću i mediji. Logično.

Za tebe bi se moglo reći da si Podravka s posebnom vezom s Bjelovarom. Kakva je to ljubav?

To je jedna ljubav koja traje godinama. Naime, u mom životu uvijek nekako ispadne da svi putevi vode u Bjelovar. Naravno da to ima i svoju logičnu stranu jer u Bjelovaru i okolici imam obitelj po liniji mog pokojnog oca međutim, ne bih rekla da je to presudno u mojoj povezanosti s ovim gradom. Izdvojit ću samo neke primjere. Moj prvi posao dogodio se u Bjelovaru. Moj drugi posao također u Bjelovaru. U svemu tome preselila sam se u Zagreb i opet se dogodio neki neobičan splet okolnosti da sad opet radim za bjelovarski radio iako živim u Zagrebu. Nego, kad govorimo o toj mojoj vrlo neobičnoj povezanosti s Bjelovarom, ima jedna anegdota koja se dogodila prošle godine. Naime, suprug i ja odlučili da idemo na Brijune i unajmili kuću u Fažani. I dolazimo mi tamo, dočeka nas vlasnica i usput spomene da ćemo viđati i njenog oca jer on brine o cvijeću. I tako jednog jutra mi tog gospodina pozovemo da dođe s nama popiti kavu, i ispostavilo se da je on iz… Bjelovara! Jest da se u Istru preselio prije više od 40 godina, ali ipak, čovjek je iz Bjelovara. Tako da očito ni u Istri ne mogu pobjeći od ovog grada.

 

Možeš li zamisliti da radiš neki drugi posao? Zašto voliš biti radijska voditeljica?

Biti radijski voditelj je lijep posao, iako ima i svoju ne toliko sjajnu stranu, a to je stres. Jer stalno radite uživo i toliko toga može poći po zlu, no s vremenom se nekako naučite nositi s tim. Mislim da za ovaj posao, osim onih očitih predispozicija poput ugodnog vokala, dobre dikcije, artikulacije/interpretacije, moraš imati i ono o čemu se toliko ne govori, a jako je važno – moraš znati reagirati u nepredviđenim situacijama, dakle, moraš biti snalažljiv i prije svega ostati smiren. To je posao gdje nema mjesta drami i najgore što se može dogoditi u ionako stresnoj situaciji je osoba koja paničari. Tako da ovo evidentno nije posao za paničare. Jer svaki dan donosi određen nivo rizika.

U studiju ste sami, sve radite sami. I govorite i tehnicirate istovremeno.

Radite s računalima, dogodi se da softver jednostavno ne odreagira onako kako bi trebao, da se zalomi neki bug i stvori probleme, a tu su i mikseta i mikrofoni. Sve navedeno je potrošna roba i kao takva, sklona kvarovima. No, kad taj dio maknete na stranu, posao radijskog voditelja je dobar jer se imate priliku izraziti.

 

Daj neku anegdotu iz etera!

Uf… Možda pad mikrofona zajedno sa stalkom usred javljanja u eter!

 

Kako voliš provoditi slobodno vrijeme?

S obzirom da je moj suprug znanstvenik, povjesničar, u našem domu knjiga zaista ne nedostaje pa je čitanje svakako nešto što se podrazumijeva u slobodno vrijeme. Iako povijesna literatura nije nužno ona koju ću prvu birati. Osim toga, boravak vani nam je svakako prioritet pa često pohodimo Medvednicu.

Iako jako volim Bilogoru i smatram je (uz Podravinu) svojim zavičajem, moram reći da sam se baš zaljubila u Medvednicu. Jedan moj sugovornik nedavno je izgovorio rečenicu koja puno toga govori, a kaže ‘Medvednica nije samo Sljeme’. I to je istina. Medvednica su i Kameni svati i Ponikve i Kraljičin zdenac i Medvedgrad i Glavica i slap Sopot i još puno, puno drugih lokaliteta koje vrijedi posjetiti.  No, ako vrijeme baš nije nešto pa računamo da bi nas tamo moglo zateći blato, onda najradije odemo do Jaruna koji nam je na par minuta šetnje od stana.

 

Poruka svim budućim kolegama koji žele postati radijski voditelji? I možda i neki životni savjet?

Što se profesionalnih savjeta tiče, ako imate one ranije spomenute predispozicije, prije svega ugodan glas i k tome ste elokventni, onda ste na dobrom putu. Naravno da je važno konstantno raditi na sebi, imati strpljenja i slušati starije kolege jer oni su sve to već prošli i znaju o čemu govore.

Ipak, uvijek imajte mjeru i ne dajte se iskorištavati.

Što se životnih savjeta tiče, uvijek živite po svom, nemojte biti od onih koji se samo žele ‘uklopiti’. To je sigurno krivi put. Budite ono što jeste, budite svoji.

Razvijajte se i prihvatite da smo svi mi različiti i da različito razmišljamo.

Nikad ne znate kakve probleme ima osoba koju možda upravo spominjete.

One zlonamjerne ignorirajte jer oni koji vas vječno spominju, a vi se njih ni ne sjetite, očito žele nešto što vi imate. Ukratko, njih muči zavist, a to zaista nije vaš problem. I zato živite u sadašnjem trenutku, dajte ljubav ljudima koji vama daju ljubav jer život (u ovom obliku) je samo jedan. Sretno.