Iza bijele kute i stetoskopa: Mladi liječnik sasvim otvoreno o liječničkom pozivu, ali i anegdoti iz bolnice koju će zauvijek pamtiti

Nije tajna da je medicina prije svega poziv pa tek zatim posao. Profesija je to ispunjena dugim smjenama, neprestanim učenjem, konstantnim stresom, manjkom vremena i velikim obujmom posla.

Kroz novinarstvo, konstantno razgovaramo s liječnicima, prenosimo njihove savjete, probleme, stručna mišljenja i naputke, ali rijetko se posvećujemo samom liječničkom pozivu. Stoga smo, u potrazi za odgovorima na pitanja o liječničkoj svakodnevici, kontaktirali Bornu Emića, mladog specijalizanta kardiologije u bjelovarskoj Općoj bolnici.

-To je prije svega poziv, a onda tek zanimanje, odnosno, smatram da bi tako u globalu trebalo biti i da to čini liječnike puno predanijima i kompletnijima. Mislim da se u većini slučajeva i vidi ta razlika koju i pacijenti osjete – otkrio nam je mladi bjelovarski liječnik.

Zanimalo nas je, zašto baš medicina?

-Oduvijek me zanimalo prirodoslovlje, matematika, informatika… Kako je i majka liječnik, oduvijek sam imao nekog doticaja i uvida u medicinu. Vidio sam i po njoj da zanimanje nije lako, da je iscrpljujuće, da iziskuje puno vremena, ali i da je nagrađujuće. Tako da je od samog djetinjstva postojala ideja da budem liječnik, no samo kao dječji „glupi“ san. U srednjoj školi sam bio podvojen između medicine i FER-a, a prijemni ispit sam gledao kao nekakvu prevagu, iako sam podsvjesno stvarno više i želio medicinu – prisjetio se Emić.

Očekivanja i uvjeti rada

Od dječjeg sna do realnosti stajalo je puno prepreka. Kao i svi liječnici, valjalo je odraditi sate i sate i mnoge besane noći pred knjigom, pa praksu pa tek se onda odlučiti u kojem smjeru krenuti. Nakon toliko uloženog vremena u obrazovanje pa nešto radnog iskustva u zdravstvenom sustavu, jesu li naposljetku ispunjena očekivanja?

-Radim već gotovo dvije i pol godine. Smatram da se nalazim točno tamo gdje trebam biti. Idem korak po korak, bez brzanja, ali i bez odugovlačenja. Za početak sam odradio lijep dio obiteljske medicine koja mi je dala dobre temelje za dalje. Nakon toga sam dio vremena proveo u OHBP-u bjelovarske bolnice, a sada sam specijalizant kardiologije, također za istu ustanovu. Za sada su ispunjena sva očekivanja, mislim da je važno prije upuštanja u bilo što dobro ispitati teren, čuti mišljenja drugih – zadovoljan je sugovornik.

Gužva, dugo čekanje i liječnici koji užurbano hodaju bolničkim hodnicima riječi su koje najbolje opisuju prosječni posjet obiteljskom liječniku. Na temelju toga, teško je zaključiti kako to izgleda prosječan radni dan liječnika?

-Stvarno ovisi od radilišta do radilišta. U globalu se svede na puno razgovora s pacijentima, pregleda, i još više piskaranja. Vremena je samo toliko, a posla previše, tako da je jako važno imati dobru vještinu raspolaganja s vremenom. Čak i kad imaš „viška vremena“, uvijek možeš nešto čitati, provjeravati nalaze i slično. Možda dojam je takav da se ništa ne radi, ali situacija je u realnosti baš suprotna, posla je previše pa se i pregledi i pretrage dugo čekaju – pojašnjava nam Emić.

Najbolje i najgore kod liječničkog posla

Krenimo od ljepše strane medalje, što to gura liječnike kroz duge smjene, stres i prekovremene sate?

-Mislim da govorim u ime svih – rezultati. Svaki dobro riješen slučaj, zadovoljstvo i sreća pacijenata, to je ono što te gura dalje. Isto tako, osjećaj konstantnog napretka je jako dobar – siguran je u odgovor mladi specijalizant kardiologije.

Kao i u svakom poslu, niti u medicini ne cvjetaju samo ruže. Zanimala nas je i ta, druga strana medalje koja sa sobom nosi stres, iscrpljenost i umor. Što je najteže u liječničkom poslu?

-Definitivno duge smjene, pogotovo ako su teške i iscrpljujuće. Mislim da trenutno ne postoji liječnik koji ne odrađuje nešto prekovremeno. Ono što je također teško, odnosno više frustrirajuće je zakrčenost sustava, manjak vremena za preglede. Pacijenti su nerijetko sebični, tu je i manjak opće kulture i to sve onda dodatno opterećuje sustav i nas liječnike – odgovara nam Emić.

Anegdote i smijeh

Na kraju dana, nije sve tako sivo. Uz sve nedaće koje svakodnevno napadaju medicinsko osoblje (ne samo liječnike!), mnoštvo je tu smijeha, lijepih trenutaka i anegdota za pamćenje.

-Znate kako se kaže, s ljudima je i najljepše i najteže raditi. Iako često bude teško, ima tu, unatoč bolesti, i smijeha, anegdota ali i novih iskustava, pa tako i mi dosta naučimo od pacijenata van medicinske struke – kazao nam je Emić.

Kako bismo priču završili u pozitivnom tonu, od sugovornika smo tražili da nam ispriča anegdotu iz liječničke svakodnevice.

-Uvijek će mi u sjećanju ostati jedna anegdota iz obiteljske medicine. Radilo se o starijem bračnom paru koji je preko sekretarice naručivao lijekove. Odmah mi je bilo nešto sumnjivo kad sam vidio da je glasovna poruka duga gotovo dvije minute, a i sam znam da nemaju što toliko dugo naručivati. Da skratim priču, bračni par nakon obavljene narudžbe nije zaklopio slušalicu i ubrzo je krenuo verbalni dio seksualne predigre. Na vrijeme su, prije „akcije“, shvatili da linija još radi tako da evo svima upozorenje, dobro pripazite kad naručujete lijekove – kroz smijeh je zaključio Emić.