Omiljeni rukometaš se sa suzom u oku prisjetio legendarne pobjede: Zbog ovoga ću naš povratak u zemlju pratiti dok sam živ

Današnji datum, 19. veljače, velikim je brojkama uklesan u bjelovarsku povijest. Naime, upravo 19. dana mjeseca veljače sada već daleke 1972. godine, dakle prije 53 ljeta, tadašnji ORK Partizan, a današnji RK Bjelovar popeo se na krov rukometne Europe. Generacija predvođena Hrvojem Horvatom Cvebom, službeno najboljim rukometašem 20. stoljeća, u Dortmundu je, pred 16 000 gledatelja, rezultatom 19:14, u finalu Kupa prvaka (današnja Liga prvaka) savladala momčad VfL Gummersbach.

Uspjeh još više dobiva na težini kada kažemo da su Bjelovarčani bili prvi sastav iz bivše Jugoslavije kojemu je to uspjelo s tim da naše junake nije preplašila niti činjenica što su Gummersbachovci praktički igrali kući. Naime, Dortmund je od Gummerbacha udaljen svega 40 kilometara. Isto tako, ORK Partizan, koji je s klupe vodio legendarni trener Željko Seleš, nije zastrašio niti ogroman natpis na ulazu u dortmundsku dvoranu „oOtavite svaku nadu, vi koji ulazite“. Naravno, pritom su se Nijemci referirali na natpis iz Danteova Pakla.

Osim već spomenutih trenera Seleša i igrača Hrvoja Horvata, imena bjelovarskih rukometnih legendi su: Boris Bradić, Željko Nimš, Miroslav Pribanić, Nedjeljko Prodanić, Albin Vidović, Marijan Jakšeković, Željko Jandroković, Ivan Đuranec, Josip Pećina, Vladimir Smiljanić te Nikola Hasan.

Nažalost, podosta ovih legendi više nije s nama. No, zato će živjeti i žive u srcima bjelovarskih ljubitelja rukometa, a sada vam donosimo riječi kojima se Cveba prisjetio ovog epskog meča pa i samog dočeka nakon osvajanja titule.

–Nema sumnje da je Gummersbach bio apsolutni favorit. Dvije godine prije ovoga oni su osvojili dva naslova prvaka Europe, ali važno je kazati da smo mi vjerovali u sebe. Seleš nas je odveo u Hamburg gdje smo trenirali, imali svoj mir pritom odigravši s tamošnjim istoimenim klubom prijateljski susret kako bismo se navikli na njemački rukometni stil. Također, otišli smo i u Bremen gdje smo odmjerili snage sa TV Gramke. Na toj utakmici su bili igrači Gummersbacha, gledali nas, ali naš trener je, vidjevši to povukao novi genijalan potez. Izmiješao nas je tako da nitko nije igrao na svojoj prirodnoj poziciji i smatram da su nas Gummersbachovci podcijenili. Očigledno su mislili da će nas lakoćom savladati, a uz sve Selešove „spačke“ mi smo bili uigrana momčad. Stoga, vjerujući u sebe, igrajući neustrašivo uspjeli smo – kazao je Cveba i nastavio pričati sa suzama u očima.

–Naš povratak iz Njemačke je nešto što u meni uvijek budi more emocija. Već po dolasku na aerodrom u Zagreb ljudi su nas pozdravljali, a posebnost u svemu tome jest ta što je, u trenucima kada smo prolazili gradom, na Maksimirskom stadionu trajala utakmica Dinama. U jednom trenutku je službeni spiker rekao: „Upravo kraj stadiona prolaze rukometni prvaci Europe“. Cijeli stadion se digao, zapljeskao, no postoji još nešto što nikad neću zaboraviti. Naime, ljudi su u selima uz cestu, kada smo putovali prema Bjelovaru doslovno bacali cvijeće. U bjelovarskom parku se nije moglo hodati. Nosili su nas na ramenima. Dakle, to je jednostavno neprocjenjivo – zaključio je emotivni Horvat.

Na njegova se razmišljanja nadovezala još jedna legenda bjelovarskog rukometa – Miroslav Habijanec Habo. Riječ je o čovjeku koji je cijeli svoj život posvetio RK Bjelovar, koji se tek prije nekoliko dana zasluženo umirovio, a koji je te nezaboravne 1972. godine imao svega 13 godina.

–Utakmicu između naših i njemačkih rukometaša gledao sam u svome domu na jednom velikom televizijskom prijemniku uz napomenu da su u mom društvu bili skoro svi susjedi iz ulice. Dakle, bilo je to jedno veliko uzbuđenje tijekom čitavog susreta, a posebice kada je stigao kraj. Veselje se nastavilo i pri povratku naših legendi u Zagreb, odnosno Bjelovar, a u sjećanju mi je ostalo to što je gotovo cijeli Bjelovar s okolicom tada izašao na ulice. U naš centralni gradski park praktički se nije niti moglo pa sam slavlje promatrao iz daljine. Sjećam se da su navijači Cvebu i ostale njegove suigrače odmah po izlasku iz autobusa nosili na ramenima time im zapravo dokazavši koliko su cijenjeni. Uvijek se lijepo prisjetiti svih tih događaja s tim da dodatnu posebnost ovom ostvarenju daje to što su svi članovi ORK Partizan Bjelovar bili domaći dečki, dečki koji su ponikli u našem klubu. Smatram da se tako nešto više nikad neće ponoviti te je to još jedan razlog više zbog kojeg moramo biti ponosni – kazao nam je popularni Habo.

Filip Mlinar

Foto: arhiva Bjelovarski list