Liječnica koja je ostavila neizbrisiv trag na srcima svojih pacijenata otišla u mirovinu: ‘Ove trenutke zauvijek ću nositi sa sobom’

Krajem 2024. godina u zasluženu mirovinu otišla je doktorica Ljiljana Pleskalt, specijalista interne medicine i to s radnog mjesta ambulante opće medicine, gdje je provela zadnjih deset godina rada. Svoj profesionalni put započela je jasnom željom da pomogne ljudima, a uz to su prevagnule njezine sklonosti prema prirodnim znanostima i želja za poslom koji omogućava rad u bilo kojem kutku svijeta. Kako sama ističe, cijeli je proces tekao prilično spontano.

Liječnički put

– Rad u bjelovarskoj bolnici započela sam 1987. godine kao stažistica. Nakon godinu dana rada u seoskoj ambulanti, vratila sam se u bolnicu kao sekundarac na hemodijalizi i započela specijalizaciju iz interne medicine. Počeci u obiteljskoj medicini bili su potpuno samostalni, dok je hemodijaliza zahtijevala stalne konzultacije jer je tada bila gotovo nepoznato područje. Učila sam mnogo, čak i od tehničara, i spontano postala dio tima. Interna medicina me oduvijek privlačila jer je sveobuhvatna i smatra se pravom medicinom pa sam specijalizaciju prihvatila s entuzijazmom. Po završetku specijalizacije, od 1995. godine, cijelo sam vrijeme radila poslove kardiologa, iako nikada nisam stekla službeni status kardiologa. No 2012. godine sam odlučila napustiti bolnicu zbog nezadovoljstva radnim okruženjem – prisjeća se naša sugovornica koja je tada odlučila napraviti značajan iskorak te promijeniti okolinu. Ipak, jedini posao koji joj se tada nudio bio je u HZZO-u gdje je provela dvije godine na poziciji kontrolora.

– Kada mi se je 2014. godine ukazala prilika za prelazak u obiteljsku medicinu, nisam puno dvojila. Od tada do danas provela sam u ambulanti opće medicine. Prvo sam godinu dana radila u Domu zdravlja, a potom prešla koncesionarstvo – govori doktorica.

Veliki izazovi

Kroz svoje dugogodišnje radno iskustvo, stekla je bogato znanje i jedinstven uvid u funkcioniranje bolničkog i izvanbolničkog zdravstvenog sustava. Naročito u internističkoj medicini, suočavala se s brojnim izazovima i više puta bila u situacijama gdje je morala boriti za živote drugih.

– Najteži trenutci za mene bili su oni kada, unatoč svim naporima, nisam mogla spasiti nečiji život. Tako je, u jednom dežurstvu, mlađi čovjek imao maligne aritmije, morala sam ga „peglati“ svakih nekoliko minuta, no ni infuzije nisu pomogle i nažalost je preminuo. Istovremeno, preko puta njega ležao je pacijent s akutnim popuštanjem srca koji se gušio i nije reagirao na terapiju, ali se nakon dužeg vremena ipak uspio izvući. Također, sjećam se događanja na hemodijalizi, kada sam, još neiskusna, bez mogućnosti konzultacije, morala spašavati šesnaestogodišnju pacijenticu koja se gušila, sve dok joj aparat nije pomogao da se oslobodi viška tekućine – prisjeća se doktorica koja je svoje umirovljenje dočekala kao obiteljska liječnica u ambulanti koja se nalazila u prostorijama iznad Conera. Kako kaže, balans privatnog i poslovnog života bio je gotovo neizvediv, a duže ostajanje u ordinaciji se podrazumijevalo.

– Tijekom jutarnjih smjena, često sam morala odspavati popodne kako bih mogla funkcionirati. Dugotrajno sjedenje, neprestano buljenje u ekran i premalo pauza postali su pravi izazov. Posao je zahtijevao završavanje svih obaveza pa sam često radila i duže od svog radnog vremena. U popodnevnim smjenama, znali smo raditi do deset sati navečer. Shvatila sam da je rad u općoj medicini puno teži nego što sam mislila. Stalni stres oko obaveza doveo je do toga da nisam koristila pauze, a dugotrajno sjedenje negativno je utjecalo na moju kičmu i oči – govori.

Trenuci za sjećanje

No, lijepa iskustva s pacijentima, posebice onima koji se s vedrinom i motivacijom bore protiv teških bolesti, pružaju snagu i nadu za nastavak.

– Bilo je žena koje su se hrabro nosile s bolešću i nikada nisu dopuštale da ih se doživljava kao patnice. Njihova hrabrost me oduševila i uživala sam gledajući ih. Bile su mi izuzetno drage jer sam znala koliko im je teško. Ostale su mi u posebnom sjećanju. Također, volim raditi s djecom. Ali susrela sam se i sa staricama koje uz pomoć štapa hodaju i ponosno mi pričaju kako rade u vrtu te brinu o svojim bolesnim muževima, to su trenuci koje istinski poštujem – prisjeća se doktorica Pleskalt dodajući kako o pravom umirovljeničkom životu ne zna mnogo te kako se za sada osjeća kao na godišnjem odmoru.