[FOTO] Od nekadašnje bilogorske skijališne meke danas ostala samo obrasla staza i vučnica

Stara metalna konstrukcija nekadašnje vučnice te zarasle skijališne staze jedino su što nas podsjeća na nekadašnje skijalište koje je krasilo Bilogoru. Nedaleko Bjelovara, u Maglenči na visini od 242 metara smješten je dobro poznat Planinarski dom Kamenitovac. Danas omiljeno okupljalište planinara, ovaj dom nekoć je bio i omiljeno odredište svih ljubitelja zimskih radosti i dobre zabave na snijegu.

Od 70-ih godina prošlog stoljeća pa sve do početka 2000-tih, ovi su brežuljci tijekom zime bili omiljeno okupljalište Bjelovarčana i posjetitelja iz šire okolice.

– Na terasi je znalo biti po 200 pari skija, ljudi su dolazili svakodnevno, a skoro svaki brijeg pretvoren je bio u skijalište. Dolazili su, ne samo iz Bjelovara, nego i iz okolice. Ljudi su su htjeli uživati. Kuhano vino, malo kobasica, hrena i naravno buncek sa zeljem – to je bio pravi užitak – govori nam nekadašnji vlasnik Kamenitovca Milko Mihoci.

Naime, on je uz svesrdnu pomoć djelatnika Elektrometala i Tomo Vinkovića bio zadužen da ova zimska priča zaživi.

– Onda smo na mom Tomi Vinkoviću, kojeg i dan danas čuvam, smislili domišljato rješenje. Oko jednog kotača traktora, kojeg smo podigli u zrak, zavezali smo uže i improvizirali vučnicu. Konop se okretao u krug, a skijaši su se za njega hvatali i vraćali na vrh brijega – pojašnjava nam Mihoci.

Devedesetih godina prošlog stoljeća djelatnici Elektrometala i Tomo Vinkovića više zauzeli te su konstruirali i pravu vučnicu.

– Naime, oni su isto imali djecu koja su dolazila na sanjkanje pa su se zauzeli za to. Među njima posebno isticao Franjo Puškadija – govori Mihoci.

Na nekadašnja lijepa vremena Mihoci gleda sa sjetom, ali ističe kako je tu bilo puno nezaboravnih trenutaka.

– Nakon par čaša kuhanog vina bilo je i padanja i trganja skija. U to vrijeme skije nisu bile poput današnjih – radilo se o drvenim skijama s metalnim okovima. Obuća je bila sasvim obična, kakva god se našla, a cipele su se nekako pričvršćivale na skije. Sve je to bilo jednostavno, improvizirano, gotovo ručne izrade – pojašnjava naš sugovornik.

Valja napomenuti kako je sve bilo besplatno. Ljudi koji su sudjelovali u organizaciji skijališta ujedno su i održavali stazu, kao i vučnicu koja je kasnije postavljena. Proveli bi cijeli tjedan na Planinarcu gdje bi i spavali. Dom je tada, kao i danas, imao sobe za smještaj.

– Bila je jedna velika zajednička soba, točno tamo gdje je danas mala sala. U toj sobi moglo je spavati 14-15 ljudi, na krevetima na kat. Tu su svi boravili, a osim nje postojala je i manja soba, dvokrevetna. Ljudi su dolazili na godišnji odmor i provodili ga ovdje – skijajući, sanjkajući i popravljajući žičare – prisjeća se Mihoci, ističući kako je u to vrijeme ondje vladalo pravo zajedništvo.

Vikendima je gužva bila tolika da su automobili bili parkirani sve do Šandrovca i Tomaša, a svaki slobodni parking bio je zlata vrijedan.

Iako se i danas raspravlja o razlozima zbog kojih ovo skijalište nije opstalo, odgovor je prilično jasan. Snijega više nema, a niti zime nisu dovoljno hladne. Iako snježni topovi i umjetni snijeg na prvi pogled djeluju kao sjajno rješenje, njihova primjena zahtijeva velike količine vode i stručnu radnu snagu za održavanje. Uz to, glavna staza nije idealna ni po svojim prirodnim karakteristikama. Iako je okružena šumom koja pruža hlad, njen položaj prema jugoistoku uzrokuje brže topljenje snijega.

Foto: HPD Bilogora