Stari su govorili: ‘Na Božić se prozori nisu otvarali, kako sreća ne bi napustila kuću i ukućane’

Božić na Bilogori uvijek se slavio u krugu obitelji, poštujući narodne običaje i zemaljski život. Kako nam kaže gospođa Matunci, koja cijeli život prikuplja, čuva i s generacije na generaciju prenosi bilogorsku baštinu i kulturu, nekada se točno znalo kako se Božić mora slaviti i obilježavati.

– Na božićno jutro krevet se nije raspremao, jer su svi ukućani spavali na podu. Rano ujutro bi se budili i odlazili na pastiricu, ranu misu nazvanu po pastirima i njihovom ranom ustajanju. U podne se držala misa ‘poldanica’, na koju su odlazili i ‘godišnjaki’, ljudi koji su mise pohodili povremeno, na Božić, Novu godinu ili neke važne datume, kaže Gordana Marta Matunci, naglasivši da se Božić slavio u krugu najmilijih koji su znali reći: ‘Danas ne idem nikam, imam kaj doma jesti’.

Položaj u gostima

Osoba kojoj su sva vrata na Božić bila otvorena bio je položaj, čovjek besprijekornog ponašanja, ugledan i dostojanstvenog držanja. Obilazio bi kuće i svima na stoječki čestitao Božić. Svi članovi obitelji bi ga pozorno slušali, a on bi redom nabrajao tradicionalne čestitke.

– Morao je položaj u jednom trenu odmoriti noge i sjesti, za što mu je gazdarica pripremila veliki jastuk, točnije vanjkuš. Na njemu je sjedio mirno, jer u suprotnom se vjerovalo da ni kvočke neće biti mirne na svojim jajima što bi moglo rezultirati ‘mučkima’. Gazdarica je položajnika častila pićem i davala mu od svega jela pomalo. Kad bi se dovoljno najeo i napio, ugledni gost domaćinu bi poručio da mu je bio dovoljno ‘težak’ i kako ga očekuje na proljeće i ljeto, kao pomoćnika u ‘težačkim’ poslovima, prisjeća se Matunci, dodajući kroz smijeh da položaj nije smjela biti žena, jer se govorilo da bi selu i ljudima donijela nesreću.

Djeci je položaj na Božić poklanjao jabuke božićnice, a isto to su radili i dečki i cure, ali poskrivečki. Znale su cure jabuku zataknuti pod ‘lajbec’ ili pantliku na čarapi, pa bi poslije mise brže-bolje uhvatile muškog i darivale ga.

Treći dan Božića

– Nakon mise, ispred crkve se uvijek plesalo kolo i tome su se ljudi jako veselili. Cijelo adventsko vrijeme, osim čijana ništa se drugo po selima nije održavalo. Kolo bi bilo veselo i raspjevano i to je u nekadašnje vrijeme značilo glasno, javno, vidno vanjsko svetkovanje. Naravno, u okvirima mogućnosti bilo je i raznolike hrane, od slane pečenice, kiselog zelja sa suhim mesom, preko sarme, gibanice, kisele repe, do nezaobilaznih kolača, govori Matunci.

Stolnjak se sa stola nije skidao sve do trećeg dana Božića, kada se i slama iz kuće iznosila van. I prozori su se otvarali tek nakon Božića, kako sreća ne bi napustila kuću i sve unutra prisutne.