[FOTO] Prošetali smo Državnom ergelom Lipik nakon što je napokon dobila vlastiti dom: Zavirite u našu galeriju, oduševit ćete se

“Kod nas u narodu kažu da kada dotakneš lipicanca dotičeš povijest jer lipicanac je jedna od najstarijih pasmina u Europi i mi s njima provodimo najbolje i najlošije dane”, rekao nam je jednom prilikom uzgajivač lipicanaca, pasmine konja poznate po svojoj eleganciji i ljepoti, pasmine čija se grla rađaju crna i onda kroz godine svijetle do prepoznatljive bijele boje. Najbolje to znaju u Državnoj ergeli Lipik koju je još 1843. osnovao grof Izidor plemeniti Janković. Danas se u lipičkoj ergeli nalaze 84 lipicanca među kojima i oni koji tek trebaju plijeniti poglede, njihovi malci.

-Oni zapravo više i nisu tako mali, sada su već malo i narasli, ali imamo deset ždrebadi od ove godine, a za dva i pol mjeseca očekujemo novu generaciju ždrebadi. To će biti pravi malci, ovi su sada malo veći – sa smiješkom priča upravitelj Državne ergele Lipik Damir Jakšić na dan kada se u ergeli ocjenjivala ždrebad.

Život konja na ergeli

Najveći od svih su pastusi u čijoj smo staji vodili razgovor i koji su nam pokazali koliko su razigrani, znatiželjni, a prije svega veličanstveni. Tu i tamo su malo lupili po boksu tek toliko da daju do znanja da su tu i da se malo protegnu.

-Pastusi su u boksevima jer ipak su to muška grla i oni imaju drugačiji sistem rada. U prirodi vlada dominacija i oni ne mogu biti zajedno jer bi se potukli, dečki su takvi – tumači Jakšić.

S kobilama je već druga priča.

-Cure žive jednim lagodnijim životom, one nisu u boksevima, žive vani, slobodne su i zapravo imaju puno veću komociju života nego što to imaju dečki – kaže upravitelj ergele.

No, bez brige ni dečkima u Lipiku nije loše jer svaki pastuh ima sat vremena slobodnog kretanja i sat vremena treninga svakoga dana. No i razigrani pastusi su redom velike maze, a sva grla, svih 84 lipičkih lipicanaca rezultat su pomne selekcije kojom se ističu glavne odlike pasmine – sposobnost učenja i psihička stabilnost.

-Trudimo se u selekciji odabirati konje koji će predstavljati ergelu i koji će na sljedeću generaciju prenijeti ona najbolja svojstva i psihičkoj stabilnosti i u sposobnosti učenja, a na kraju krajeva i u svom izgledu. To je ono kada lipicanac nauči sve osnove dresure kažu da lipicanac pleše – priča nam Jakšić.

Prizor je to koji oduzima dah, ali za to je potrebno puno truda, a i sama selekcija je proces koji traje desetljećima.

-Jedan ljudski vijek je samo jedna crtica u povijesti lipicanca, a s uzgojem se krenulo davne 1580. godine, znači mi ćemo samo napraviti doslovno jedan korak u cijeloj priči – kaže Jakšić iz čijeg se načina pričanja i rada s konjima vidi divljenje prema lipicancima, ali i to radi ono što voli.

Lipički lipicanci napokon više nisu podstanari

Njihova priča od ove godine je još i ljepša jer su prestali biti podstanari. Otvorena je nova ergela, moderna, uređena, njihova, onakva kakva ta grla i zaslužuju.

-Reći ću ovako: lipicanci su napokon nakon svih tih dugih godina u svom domu, u svojoj kući, u svojoj ergeli – kaže upravitelj Državne ergele Lipik.

Ergeli u kojoj je konjima život ugodniji, ali i koja omogućava bolji uzgojni rad i uvođenje dodatnih sadržaja. Ove je godine završena prva od tri faze, već na proljeće sljedeće godine očekuje se gradnja dodatnih staja i jahališta i tada će sve planirano zaživjeti punim obimom.

-Kada će ergela biti u cijelosti završena imat ćemo čitav niz dodatnih sadržaja i u turističkom smislu, ali i uzgojnom koji do sada nismo imali na ergeli. No, za to ćemo se još strpjeti godinu, dvije – kaže Jakšić.

No, kada su čekali ovoliko dugo tih godinu, dvije je treptaj oka.

Neraskidiva veza Lipika i lipicanaca

Gradnja ergele je važan projekt i za sam grad.

-Ergela nije samo simbol našeg bogatstva i tradicije i uzgoja konja, već je i važan korak ka jačanju turizma i očuvanju naše kulturne baštine, znamo da su lipicanci zaštićeni od UNESCO-a kao nematerijalna kulturna baština – ponosno ističe lipički gradonačelnik Vinko Kasana.

Ne može se svatko pohvaliti time da njihovim ulicama kroči nematerijalna kulturna baština, ali Lipik može. Uvrštenje na popis UNESCO-a veliko je priznanje, ali ono i otvara nove mogućnosti i stvara velik potencijal.

-Postoji cijela grupacija turista koja obilazi samo UNESCO-ve lokacije i ono što je UNESCO zaštitio kao nematerijalnu kulturnu baštinu – navodi Jakšić.

U Državnoj ergeli Lipik će sve koji dođu i zaposlenici, ali i lipicanci dočekati s velikom dobrodošlicom, a kako bi drugačije i moglo biti u Slavoniji. Ergelu i sada nekoliko puta tjedno posjećuju djeca, omogućuju ondje iskustvo prvog kontakta s lipicancima i prvog koraka u sedlu. Ergela je neizostavan dio Lipika, a Lipik neizostavan dio ergele. Povezanost Lipika i lipicanaca je tolika da Lipik u svom grbu ima glavu lipicanca i nema manifestacije u kojoj ne sudjeluju ljepotani i ljepotanke Državne ergele.

-Uvijek smo prisutni sa svojim fijakerom na ulicama Lipika i za Dan grada i sva ostala događanja bitna za naš grad, pa smo tako i za svetog Nikolu bili na ulicama, posjetili vrtiće i školu i proveli svetog Nikolu do njih – kaže nam Jakšić, a to je, morate priznati, bolje i od djedičinih saonica sa sobovima.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.