Cerebralna paraliza ne mora biti prepreka: Ovo je priča o mladiću koji ispisuje povijest na triciklu

Bjelovarčanin Marko Mišić 25-godišnjak je s nevjerojatnom snagom volje. Boluje od cerebralne paralize i, kako nam tumači, ono što su nama drugima sasvim normalne radnje o kojima niti ne razmišljamo, on ih je morao učiti. Usprkos tome, život s cerebralnom paralizom ne opisuje kao težak, već kao izazovan. Svaki je dan izazov, ali i nova prilika za biti što bolja verzija sebe.

-Imam spastičnu cerebralnu paralizu. Što znači da je spazam uvijek prisutan više – manje. Spazam je nešto najsličnije grču, samo što spazam nikada nije moguće u potpunosti neutralizirati. I, to sigurno otežava kretanje i motoričke funkcije u mojoj situaciji izraženo na donjim ekstremitetima. Život sa spastičnom cerebralnom paralizom neću reći da je težak, ali je vrlo, vrlo izazovan. Svaki dan je izazovan, svaki dan je novi izazov – opisao nam je Mišić.

Svaki napredak u motoričkom smislu temelji se na puno rada, vježbanja i treninga. Bez kontinuiranog rada na sebi nema rezultata, čak i kada se nauči neki pokret, bez njegova konstantna ponavljanja lako se izgubi, stoga su kontinuitet i snaga volje krucijalni.

-Cerebralna paraliza prisutna je cijeli život, svaki dan, na Božić, ljeto, zimu, rođendan… Uvijek je tu. Na CP se gotovo nemoguće naviknuti u smislu da je CP normalno stanje, ali svakako se može i treba se naučiti nositi sa svime onime što CP kao takva donosi sa sobom. Nekada će biti lakše, nekada će biti teže, ali sve je to život i životni izazovi – realan je sugovornik.

– Nije sve sivo, treba uvijek gledati u smjeru mogućnosti, a ne ograničenja. Radim, sretan sam zbog toga, zadovoljan sam i posao me ispunjava jer imam priliku dati svoj doprinos – dodaje.

Počeci biciklizma

Usprkos cerebralnoj paralizi, Marko je još od malih nogu gotovo svaki dan na biciklu.

-Na triciklu sam jako često. Praktično vozim 365 dana u godini. Uvijek sam volio bicikl, bilo mi je to zanimljivo, naravno zbog CP na biciklu se nisam uspio ostvariti, ali uspio sam savladati tricikl, što je također bilo izazovno, vrlo izazovno – kazao nam je sugovornik.

-Prvi tricikl sam dobio u 5. razredu osnovne škole. U samim počecima to su bili krugovi kratki do dućana, vožnja oko kuće. I, tako sam s vremenom počeo povećavati, do grada, po gradu do Korza, paviljona – prisjetio se.

Prekretnica

Marko opisuje kako se prekretnica dogodila u ljeto 2019. godine kada je Markov prijatelj Hrvoje Supančić biciklom otišao u Munchen. Desetodnevni je to put od 730 kilometara koji je u Marku pobudio još veću želju da se okuša u bicikliranju na duže staze.

Prošloga ljeta, Supančiću su na godišnjem odmoru ukrali bicikl, nesretan je to događaj koji je za posljedicu ostavio zanimljiv dogovor između ovo dvoje prijatelja.

-Sklopili smo dogovor da ću voziti 30 dana svaki dan, tada nije imao bicikl, bio je u procesu nabave novog „lipicanaca“. Vozio sam sam 30 dana kao podrška Hrvoju i bio je dogovor da ćemo cijelu priču od 30 dana moje vožnje zaokružiti zajedno kada Hrvoje nabavi novi bicikl. Tako je i bilo. Prvotno sam imao plan napraviti oko 300 kilometara, ali napravio sam u konačnici 500 kilometara u 30 dana i, zadnja vožnja je bila naravno zajednička – poručuje nam Mišić.

Kako nam tumači sugovornik, vožnja je to koja je otvorila novo poglavlje u njegovu životu, budući da se tada rodio plan nabave Markova današnjeg tricikla.

-Puno smo iskustava razmijenili, puno smo razgovarali u tom procesu nabave novog tricikla. I u konačnici „rodio“ se moćan tricikl koji ima sposobnost odgovoriti na sve izazove, koji otvara nove mogućnosti i koji ponosno stoji u mojoj garaži sada – opisao nam je proces nabavke novog tricikla sugovornik i naglasio važnost podrške od strane prijatelja i roditelja.

Novi izazovi i duže ture

Novim vozilom otvorena su vrata novim izazovima. Nakon što je stari tricikl, koji nije namijenjen za duže rute, „odradio svoje“ i zamijenjen je novim, došlo je vrijeme za duža bicikliranja i nove kilometre.

-Vozimo u proljeće dosta jer tada je baš nekako najoptimalnija temperatura za vožnju, nije prevruće, a nije niti prehladno. Vikendom uglavnom vozimo. Dogovorimo se uvijek početkom tjedna kamo za vikend na vožnju, uglavnom su to vožnje po krajolicima naše prekrasne Bilogore i mogu reći da Bilogora na biciklu daje posebno predivan doživljaj – otkrio nam je svoj izbor ruta sugovornik.

U ovo doba godine, osim ovih standardnih ruta do posla ili do grada, Marko se ne vozi puno, ali svejedno se dnevno nakupi dvadesetak kilometara.

-Moja najduža ruta bila je turneja u Podravini negdje sredinom listopada 2019. godine kada sam napravio 100 kilometara za dan. Đurđevac, Molve, Podravska Sahara, Bjelovar. Bilo je nezaboravno i izazovno u svakom smislu; posebno zato što sam napravio rutu od 100 kilometara na triciklu koji nije predviđen za vožnju 100 kilometara u komadu. Ali uspio sam izdržali smo i tricikli i ja – prisjetio se prve „stotke“ Mišić.

Motivacija i ciljevi

Što se tiče motivacije, sugovornik ističe kako se trudi pronaći ju u svakom segmentu života, ali da su mu najveća motivacija upravo najbliži: obitelj i prijatelji. U svojim biciklističkim pothvatima, Mišić ističe kako bi volio posjetiti Austriju i austrijsku prirodu.

–Volio bih posjetiti Austriju i predivna austrijska jezera i prirodu austrijsku općenito. Osim toga, austrijska biciklistička infrastruktura je svakako nešto što bih volio vidjeti i osjetiti uživo. Obzirom da je u Austriji općenito kultura bicikliranja na dosta višoj razini u odnosu na nas. Imaju i infrastrukturu na višoj razini nego što je naša – poručio je Mišić.

Konkretno bjelovarska biciklistička infrastruktura je na razini skate parka. Tko je bio u skate parku u Bjelovaru zna kakvi su uvjeti tamo. Međutim, svakako nadam se da će u budućnosti biciklistička infrastruktura u Bjelovaru biti bolja i doživjeti svoj procvat – nada se sugovornik.

Za kraj, zamolili smo sugovornika za savjet drugima.

-Treba puno raditi, trenirati, raditi na sebi. Nikada odustati od svojih snova i želja; svatko ima mogućnost sanjati lijepe stvari koje mogu biti motivacija i vjetar u leđa. Naravno da neće uvijek biti lako, ali sve je to avantura koja se zove život – zaključio je sugovornik.