Medijska pismenost: Osnovnoškolci se okušali u ulozi novinara, s terena ponijeli jedinstveno iskustvo

U sklopu provedbe prvog dijela projekta “Veliki-mali modro-zeleni”, kojeg provodi Alfa radio i Jadrolinija, a u kojem sudjeluju učenici II. OŠ Bjelovar i OŠ A. G. Matoš iz Novalje, osnovnoškolci su na radionici medijske pismenosti dobili zadatak intervjuirati poznatu bjelovarsku novinarku, Marijanu Kranjec.

Na ovaj način, učenici su se pobliže upoznali s čarima novinarskog posla i terenskog rada, a zahvaljujući velikom iskustvu televizijske novinarke, s radionice su ponijeli nove vještine, korisne savjete i zadovoljstvo radi pružene prilike.

Kako Vam je raditi na HRT-u?

– Na HRT-u radim duže od 30 godina i novinarstvo mi je jako zanimljivo. Bez obzira na dugogodišnji staž, još uvijek iz dana u dan upoznajem čari tog zanimanja. Kroz svoj posao volim otkrivati nove stvari. Zanimljivo je što u vrijeme srednje škole nisam namjeravala postati novinarka, već sociologinja.

Što Vas je potaknulo da postanete novinarka?

– Željela sam se baviti ljudskim odnosima i promjenama u društvu. Smatram da upravo to radim i kroz novinarstvo. Danas sam sretna što sam se prijavila na audiciju za novinare. I evo, trideset godina nisam napustila taj posao.

 

Koji Vam je bio najbolji događaj na poslu?

– Nikad neću zaboravit intervju koji sam vodila sa sinom poznate slikarice, Eve Fischer. Kad smo dovršavali razgovor, rekao mi je da se jednom prilikom vidimo u Rimu. Na prvu ga nisam shvaćala ozbiljno, ali kako se cijela priča razvijala i kada je za nju čulo sve više ljudi, otišli smo u Rim i tamo snimili dokumentarni film.

Koji Vam je bio najluđi događaj na poslu?

– Prije nekoliko godina, u goste nam je došao jedan gospodin iz Češke, koji se bavi balonima na zrak. Intervjuirali smo ga u balonu i to mi je bila prva vožnja balonom ikad. Kad smo završili snimanje, dobila sam i svoje grofovsko ime, Marijana Ivanovčan.

Da li Vam je uvijek zabavno raditi novinarski posao ili ponekad želite prestati?

– Najteže mi „padaju” teške, emotivne priče. Oko nas se često događaju razne katastrofe i loše stvari. Kada je čovjek empatičan, teško mu je raditi na takvim pričama. Trudim se da me u takvim situacijama ne svladaju emocije. Priberem se i nastavim dalje.

Kako se nosite sa stresom?

– U zadnje vrijeme se sve više opuštam. Korisno je otići u prirodu, upijati zvukove, mirise. Šetati šumom ili uz more. Nažalost, nemam dovoljno vremena za opuštanje, no svaki slobodan trenutak nastojim iskoristiti za mali odmak od posla.

Jeste li na terenu doživjeli neke neugodne situacije?

– Danas ljudi sve više odbijaju sudjelovati. Neugodnih situacija ima, ali na svu sreću, ne prečesto. Najteže vrijeme je bilo u doba epidemije COVID-a i tad su novinari bili u prilično nezavidnom položaju. Svi smo bili pomalo zbunjeni, u početku nismo znali što se točno događa i što nam donosi sutra.

Kako provodite slobodno vrijeme?

– U slobodno vrijeme slušam glazbu, kuham, odlazim u šetnju i gledam filmove, koji su me na kraju krajeva i inspirirali na bavljenje dokumentarizmom. Rezultat toga je DOKU-art, festival dokumentarnog filma koji se već dugi niz godina održava u Bjelovaru.

Kako izgleda terenski posao i odrađivanje intervjua?

– Na teren odlazi cijela novinarska ekipa. Prije snimanja dogovaramo što ćemo snimati. Prvo snimamo mjesto događaja, a onda razgovor sa sugovornicima. Prikupljeni materijal pregledavamo u redakciji. Da nam bude lakše, pišemo natuknice. Sljedeći korak je montaža.

Koja je najpoznatija osoba o kojoj ste radili priču?

– U jako lijepom sjećanju, ostao mi je razgovor s Vlatkom Stefanovskim, makedonskim glazbenikom. Kada su u pitanju poznate ličnosti, često novinar osjeti malu tremu. Na kraju ispadne da su i oni samo ljudi.

Koja je bila tema Vašeg prvog novinskog članka?

– Prvi članak sam napisala u srednjoj školi. Članke smo tada tiskali na tiskarskom stroju, na papir lijepili fotografije i to nosili u fotokopiraonicu. Za taj članak sam razgovarala s vlasnicom prve galerije slika u Bjelovaru. Što se tiče televizije, prva reportaža bila je o slavnim danima Kapele, jednom selu pored Bjelovara.

Kad nemate motivaciju i inspiraciju za pisanje tekstova, gdje ju pronalazite?

– Poticaj najviše pronalazim u novinama ili raznim literaturama. Informacije koje doznam nastojim spustiti na lokalnu razinu, vidjeti što se po tom pitanju događa u mom okruženju.

S kakvim osobama najviše volite raditi intervju?

– Intervju najviše volim raditi s jednostavnim i neposrednim osobama na selu ili u manjim sredinama. S ljudima koji nemaju priliku javno reći što misle i koji su drugima potpuno nevidljivi.

Autorica ste nekih dokumentarnih filmova. Imate li ideju za novi dokumentarni film?

– Surađivala sam na dva dokumentarna filma, a dva sam i sama osmislila. Trenutačno sam u fazi traženja inspiraciju za novi.

U koliko ste država bili i kakve ste ljudi tamo upoznali?

– Ja sam novinarka s domaćeg, bjelovarskog terena. Međutim bila sam u Poljskoj, Italiji, Mađarskoj … Dosta putujem po Hrvatskoj i stvarno imam sreću upoznavati divne i posebne ljude.

Što Vam točno predstavlja novinarstvo?

– Novinarstvo je i posao i poziv. Drago mi je kad na nešto mogu utjecati i nekome pomoći. Ne mislim da je to isključivo zbog mene i da ja donosim određene promjene, ali ako je to malo zrnce u rješavanju nekog problema ili situacije, tada sam sretna i zadovoljna.

Da li ste ikada iz nekog razloga zamalo dobili otkaz?

– Nikad nije došlo do takve krizne situacije. Ponekad su ljudi nezadovoljni, neugodni, ustanu „na krivu nogu”. Nisu uvijek svi sretni, nisam ni ja, posebno kada mene prikažu u krivom trenutku. Smatram da svoj posao radim stručno i sa srcem. No, svi smo mi različiti. Uostalom, kakav bi svijet bio da smo isti.

Intervju napisali i vodili: Marta Gligora, Lukas Gligora, Lucija Oliverić, Ana Lucija Kustić, Mia Maria Fabijanić, Ana Balković i Matej Šuljić iz Novalje te Sara Senjan, Klara Mišura, Lorena Pintarić, Mia Mišir, Lukas Horvat, Nera Čičak i Jana Zelda iz Bjelovara.

Ulogu pokrovitelja projekta “Veliki-mali modro-zeleni” objeručke su prihvatili Grad Bjelovar, Grad Novalja, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Ceste d.d. Bjelovar i TZ Bjelovarsko-bilogorske županije. Zahvala ide i Bjelovarsko – bilogorskoj županiji, Daruvarskim toplicama, TZ područja Južna Bilogora, Kulturnom centru Mato Lovrak iz Velikog Grđevca, Udruzi informatičara BBŽ, Kuglačkom klubu Bjelovar te DOKU-artu koji su podržali projekt.