Slijepi Bjelovarčanin sasvim iskreno: Nekada sam vozio auto i živio punim plućima, no sljepoća je odnijela život kakav sam poznavao

Uobičajeno je da glavni akteri novinarskih članaka pročitaju priču o sebi. Ipak, ovu priču njezin glavni akter neće pročitati. Razlog se krije iza dvije riječi koje su poznate tek rijetkim čitateljima ovih redaka – retinopatija pigmentoza. Prema definiciji, riječ je o rijetkom genetskom poremećaju kod kojeg dolazi do gubitka ćelija u mrežnjači, odnosno retini oka. Kod Ljubinka Crnojevića ove dvije riječi rezultirale su potpunim gubitkom vida.

– Ja sam imao i još uvijek imam retinopatiju pigmentozu, to je bolest pozadine oka. Do 90-ih godina sam čak vozio auto i onda je vid počeo padati i to dosta. Oko 2000. godine gotovo sam u potpunosti izgubio vid – prisjetio se Crnojević koji je od 1989. godine član Udruge slijepih osoba, no na pojedinim događanjima Udruge sudjelovao je i godinama ranije budući da je i njegova majka bila članica iste udruge i to prvo kao visoko slabovidna, a kasnije kao slijepa osoba.

Težak početak

Iako je Crnojević rođen kao videća osoba, postepeni gubitak vida donio mu je brojne promjene u životu oblikujući njegovu svakodnevicu na potpuno drugačiji način od one kakvu je do tada poznavao.

– U početku je bilo gadno. Izgubio sam hrpu prijatelja, nisam više išao okolo ni po kafićima ni sport, ništa. Negdje, 1999. godine moj prijatelj Josip Slivar, atletičar za osobe s invaliditetom, nagovorio me da se počnem baviti sportom, a tako je i bilo – istaknuo je Crnojević koji je i danas ponosan na svoja sportska postignuća među kojima se ističu titule prvaka države u bacanju kugle, diska i koplja.

Učenje hodanja sa štapom

U njegovom „novom životu”, životu slijepe osobe, u sjećanje mu se posebno urezao proces učenja hodanja sa štapom. Kako je kazao, budući da su u to vrijeme o njemu brigu vodili supruga i sin, nije ni pokušavao naučiti hodati s bijelim štapom.

– Smatrao sam da mi nije potrebno jer me oni vode. Na kraju je svatko od nas otišao svojim putem te sam bio primoran naučiti hodati – kazao je Crnojević koji je ovu vještinu savladao u 32 sata posvećena učenju. Kroz ovaj proces, Crnojević je uspio uspostaviti samostalne korake koji mu danas predstavljaju važan dio života.

-Živio sam sam desetak godina sam, a to je značilo da moram naučiti hodati. Taj proces nije bio lagan. Nisam se u potpunosti mogao orijentirati po stanu tako da sam se ponekad znao udariti u vrata ili namještaj. Čak sam i opao prilikom učenja, no nije bilo strašnih posljedica. Unatoč tome, u vrijeme kada sam živio u Osječkoj ulici mogao sam samostalno doći do Sokolane za samo 13 minuta – istaknuo je Crnojević.

Borba s okolinom

Okolina često reagira s nesigurnošću prema slijepim osobama, pokazujući kombinaciju suosjećanja i straha, što dodatno otežava njihovu integraciju u društvo.

– Ponekad se dogodi da ljude prepoznam po glasu i znam da prolaze pored mene, ali ne pozdrave. Nekada sam radio, bavio se sportom i izlazio, ali sam kroz bolest izgubio mnogo ljudi – zaključio je Crnojević koji je sada u potpunosti slijepa osoba, ali još uvijek djelomično reagira na svjetlost.

Iako Crnojević trenutno živi s partnericom ima i videću pratnju, kojih danas ima sve više zahvaljujući upravo udrugama poput Udruge slijepih osoba Bjelovar koja je ovih danas proslavila svoj 70. rođendan. Tom prigodom, njezin predsjednik Dražen Kokotić istaknuo značaj ove organizacije i važnost integracije slijepih i slabovidnih osoba u društvo.