Supružnici Matijaš ponovno posjetili Afriku: Svetin pomagao kao domar, Martina osmišljavala aktivnosti za vrtićance

 Nakon Azije, Afrika je prema veličini i broju stanovnika, drugi najveći kontinent. U Africi se smjestilo 46 država, odnosno 54 uključujući sva otočja. U srpnju je jednu od njih, Zambiju posjetila Bjelovarčanka Martina Hautman Matijaš, no to nije bio njezin prvi susret s „Crnim kontinentom”.

Crkve, vrtići i škole  

– Suprug i ja smo u Ruandi bili 2017. godine, gdje smo se povezali s Centrom Otac Vjeko. Fra Vjeko Ćurić, inače rodom iz BiH tamo je godinama služio kao misionar, sudjelovao u spašavanju civila tijekom građanskog rata i genocida, zbog čega su ga tamošnji stanovnici prozvali „afričkim Oskarom Schindlerom”. Sprječavajući odmazdu nad Hutijima, fra Vjeko je 1998. ubijen od strane Tutsija. U nasljeđe je ostavio župe, crkve, nekoliko škola, obnovljene kuće, učenički dom, dvoranu, brojne duhovne obnove, molitvene dane, humanitarne pomoći u vidu hrane i lijekova, a njegovu misiju nastavio je bosanskohercegovački fra Ivica Perić, koji trenutno živi na sjeveru Zambije i djeluje po pitanju rada crkve i dječjeg vrtića, izgradnje škole, pružanja pomoći lokalnom stanovništvu, odnosno osiguravanju hrane, odjeće, lijekova i ostalog. Inače, Zambija je podijeljena na deset službenih pokrajina kojom rukovode poglavari i svaka je površinom veća od Hrvatske, kaže Hautman Matijaš, po struci profesorica rehabilitacije u Centru za odgoj, obrazovanje i razvojnu podršku Bjelovar i osnivačica Mandale, joga studija.

Skroman život

Tri tjedna boravka na sjeveru Zambije u srpnju ove godine, za Martinu je značio rad s djecom i izradu programa za vrtić, dok je suprug Svetin bio zadužen za manje domarske i informatičke radove. Uspoređivati naše i njihove živote, kažu, potpuno je besmisleno. U Zambiji prevladava isključivo matrijarhat, dakle sve se nasljeđuje po majci, djeca u dobi od tri do sedam godina u vrtić idu sama, prehrana im se uglavnom bazira na bijelim žgancima i zelenom povrću, u stilu raštike, dok 16 posto ukupnog stanovništva boluje od HIV-a. U jednoj maloj kućici živi cijela obitelj, a struja je na raspolaganju samo dva sata dnevno, najčešće u večernjim satima.

– Ljudi su jako, jako ljubazni, uvijek spremni pomoći. Stanovnici sela pretežno ne rade, a u gradovima su poslovi više manje vezani uz trgovinu, industriju ruda, prijevoz. Zambija je sirotinjska zemlja, no nikome nije jasno zašto, jer je iznimno bogata rudama. Primjerice, na godišnjoj razini izvezu oko 36 milijardi tona bakra. Prije franjevačkih misija, obrazovanje je bilo na „niskim granama”. Fra Ivica Perić pomoći će svakome, ali je preduvjet da se djeca i mladi obrazuju. Često njihovi roditelji zbog toga nisu „sretni”, no kada se u jednom mjestu krene formirati zajednica, najčešće pri izgradnji crkve, mještani sve više imaju povjerenja u osobu koja im nastoji život urediti na bolje, otkriva 41-odišnja Bjelovarčanka.

Iako su djeca na ovom području stalno vani i u pokretu, njihova motorika nije vrhunska, a razlog je što nikada nisu izvodila osmišljene, ciljane motoričke radnje i vježbe. Kako kaže naša sugovornica, mališani su iznimno topli, veseli i upijaju kao „spužve”, samo im treba dati priliku za učenje.

Motivirani i organizirani

– Divno je raditi s njima. Trude se, smireni su, u aktivnostima sudjeluju svi redom, vole izazove, a najviše me osvojila njihova discipliniranost i pedantnost. U vrtiću djeca sama peru stolove, donose vodu, čiste podove, spremaju stvari, organiziraju se bez ikakvih poteškoća. Naravno, sve ih je to netko naučio. Trenutno u vrtiću rade volonterke, a kratke posjete su „zabranjene”, što je u redu, jer nitko pretjerano ne voli konstantan protok novih ljudi. Volontiranje traje minimalno šest mjeseci, u tom periodu se zajednica bolje upozna, što znači i kvalitetniji rad. Kako smo u Zambiji boravili u vrijeme zime i sezone gripe, nismo prošli bez zaraze, kaže Hautman Matijaš, dodavši kako je Svetin imao klasične simptome bolesti, dok je nju zadesila blaža verzija.

Svijet ima sat, Afrika vrijeme

Autobusi u Zambiji posebna su priča. Ne voze prema određenom voznom redu, već na put kreću kada se popune do zadnjeg mjesta. Ponekad taj proces traje dva sata, često i duže. Neki su „svemirski”, s čistim toaletima, osobom zaduženom za čišćenje cijelog prostora i redovitom prozivkom putnika. Drugi nisu pretjerano reprezentativni i osim putnika, služe za prijevoz brojnih paketa.

– S obzirom da tamo ne funkcioniraju pošta, kurirske službe i prijevoz stvari automobilom, sve se šalje autobusima. Znači, kada se putnici smjeste, kreće utovar stvari. To su razni paketi, ogromne vreće s hranom i odjećom, lutke za izloge trgovina, drvenarije, ugljen, sudoperi. Pod autobusa se na kraju više ne vidi, a kad putnik stigne na odredište, mora hodati po paketima. Za vrijeme vožnje možete puno toga i kupiti, jer se izmjenjuju prodavači lažnih diploma, lijekova, odjeće, voća, punjača za mobitel, češljeva. Putna karta, kao i primjerice građevinska dozvola, bon za mobitel, razna dokumentacija, ljudima stižu putem WhatsApp-a. Do sela u kojem smo bili smješteni, vozili smo oko šest sati, a riječ je od svega 70 kilometara udaljenosti. Problem su brojni kamioni koji prevoze bakar iz Zambije u Južnoafričku Republiku. Čovjek jednostavno ne može zamisliti koliko kamiona odjednom može biti na cesti, objašnjava Hautman Matijaš, naglasivši kako se u Zambiji itekako osjeća poštivanje bijelaca, što se najviše primjećuje pri prepuštanju reda u bolničkoj ambulanti ili mjesta u prijevozu.

S obzirom da kiša na sjeveru Zambije nije pala od siječnja, stanovnici ne mogu pretjerano računati na uzgoj povrtnih kultura. U vlasništvu imaju puno stoke, posebice koza, o kojima se lijepo brinu.

Bolji život

– Životinje su nažalost mršave, a meso za prehranu vrlo žilavo. Nedavno je fra Ivica napravio bunar s olukom koji vodi izvan dvorišta, pa mještani svoju stoku sada mogu dovoditi na pojilo. Svaka promjena na bolje, za njih znači veliki korak prema naprijed. Neke kućice imaju agregate za struju ili vrlo jeftine solarne panele. Struja im najviše služi za punjenje mobitela. Vrlo je neobično što su u nekim segmentima usmjereni na zapadni svijet, ali u nekom svijetu od prije 50 godina, kaže Bjelovarčanka, osvrćući se na česte predrasude.

– U samim počecima upoznavanja s Afrikom, i suprug i ja smo se susretali s vlastitim preispitivanjima, ponekim predrasudama. Jasno je da nitko ne želi da ga se doživljava kao jadnog i bijednog. Oni žive tako kako žive, za bolje ne znaju, sve dok za to ne dobiju priliku. Bili smo u raznim situacijama, ne mogu reći opasnim, već nepoznatim. Jednom smo se zatekli na autobusnom kolodvoru, u šest ujutro, po mrklom mraku. Oko nas je bila hrpa ljudi, svi su glasno govorili, vikali, nastala je strašna buka. Nismo se osjećali ugodno, ponajviše zbog lošeg sporazumijevanja i željeli smo čim prije ući u autobus. Na kraju smo shvatili da im je jedini cilj bio zaraditi, odnosno našu prtljagu prenijeti za dobrovoljnu napojnicu, prisjeća se Martina, poručivši ono najvažnije, a to je da trebamo putovati gdje god nas srce povede, nastojati upoznati svaku zemlju na njezin svojstven način,  pomoći, ako je moguće i potrebno, kroz putovanje naučiti nešto novo, raditi na suzbijanju predrasuda, i naravno nikome ne nametati vlastitu volju. Prisustvo će biti sasvim dovoljno.