Satima je bila sama u šumi, hodala 20 kilometara, gladovala čitav dan – za Evu Caktaš nema nepremostivih prepreka

Bjelovarčanka Eva Caktaš tek je nogom kročila u prvi razred osnovne škole kada se prvi put susrela s izviđačima. Danas, deset godina kasnije, ona je jedina aktivna kurirka Udruge skauta Sv. Juraj Bjelovar. Riječ je o prestižnoj tituli u svijetu izviđača do koje je Eva stigla uspješno savladavši šest zahtjevnih, ali izuzetno zabavnih zadataka. Riječ je o samovanju, prenošenju poruke, skrivanju poruke, šutnji, šetnji i gladovanju.

– Položivši ovih šest zadataka postala sam jedini ženski kurir u našoj udruzi. To je jedno od vještarstava, a polažu ga stariji izviđači i istraživači. Pravila se u nijansama razlikuju od udruge do udruge, no princip je isti. Kada položite sve zadatke, postajete kurir – ističe Eva otkrivajući kako je izgledao svaki od spomenutih šest zadataka. Tijekom samovanja provela je 16 sati potpuno sama u šumi na području Kapele. Osim svog mjesta u šumi, dobila je šatorsko krilo, špage i hranu, a ponijela je i jastuk, sjekiru, nož i grickalice. Od šatorskog krila trebala je napraviti ležaj, a trebala je napraviti i vatrište i sakupiti grane da si može potpaliti vatru.

Različiti izazovi

– Cilj ovog zadatka je pokazati nam da možemo biti sami sa svojim mislima. Naravno, nema mobitela, glazbe, već samo šuma i moje misli – prisjeća se Eva koja je, nakon uspješnog samovanja, položila i zadatke prenošenja i skrivanja poruka. Kod prenošenja poruka, izviđač dobije poruku od 30-ak riječi i 15 minuta da tu poruku zapamti, a njegov nadređeni ga kroz dan kada god poželi može tražiti da ponovi tu poruku od riječi do riječi. Skrivanje poruke, priznaje Eva, bio je najteži korak na putu do kurira. Za vrijeme polaganja ovog zadatka izviđač mora biti odjeven u uniformu, a papir s porukom mora sakriti u tu uniformu tako da ne dodiruje kožu ni kosu.

– Papir možemo saviti koliko god puta želimo, ali ne smijemo ga trgati. Dobijemo 15 minuta da sakrijemo poruku, oni dobiju 3 minute da nas pretraže i pronađu poruku. Ako to ne uspiju u tri minute dolazi mojih 15 sekundi da izvadim poruku, a to znači prolaz. Ovaj zadatak sam prošla tek iz četvrtog puta, a poruku sam sakrila u jezik gojzerice – priča Eva prelazeći na opis sljedećih zadataka – šutnje, šetnje i gladovanja.

– Šutnja je dosta zahtjevan zadatak, a da bi ga izviđač prošao, mora šutjeti 24 sata. I ne samo to, nema ni pisanja poruka na mobitel ili papir, kao ni proizvodnje bilo kakvih zvukova. Ja sam taj zadatak polagala prošlog ljeta u Lokvama i dogodilo mi se da me baš u vrijeme polaganja po prvi put u životu ubola pčela. Nisam izustila ni riječ, ali sam navečer slučajno progovorila u vrijeme prebrojavanja tako da sam tada pala, ali sam zato iz drugog pokušaja položila. Sljedeći zadatak se odnosi na šetnju, a da bismo ga prošli, moramo 20 kilometara šetati šumom prateći zadanu kartu. I za kraj dolazi gladovanje koje traje 24 sata. To znači da ne smijemo unijeti nikakve kalorije pa čak ni žvakati žvakaće gume. Da ovaj zadatak dobije još malo začina, svaki put kada netko polaže gladovanje, kuhaju se najbolji obroci. Naravno, onaj koji polaže je također za stolom. Kada sam ja polagala, pripremao se roštilj, a kasnije i palačinke, no uspjela sam izdržati 24 sata bez jela – objasnila je i zadnje korake ovog vještarstva naša sugovornica otkrivši kako se odlučila položiti upravo najteže vještarstvo.

Pa ti si cura, kako ćeš ti to?

– Kurirstvo je moje prvo vještarstvo, no ja sam željela krenuti od najzahtjevnijeg. Željela sam dokazati da ja to mogu. Kada sam prošle godine krenula polagati, bilo je komentara „Pa ti si cura, kako ćeš ti to?” No pokazala sam da mogu – zadovoljna je Eva koja ne krije koliko ulogu izviđaštvo ima u njezinom životu. Kako kaže, danas se ne sjeća života prije nego je krenula u izviđače.

– Biti izviđač je nešto što je meni promijenilo život. Imam osjećaj da sam se rodila kad izviđač i da je to nešto što živi u meni čitav život. Voljeti prirodu, poštovati prirodu su postavke koje trebaju biti ugrađene u svima nama. U današnjem svijetu djeca sjede u kafićima ili su u svojim sobama ispred kompjutera, a mi izviđači jedva čekamo dane koje ćemo provesti u šumi. To što mi slažemo šatore u kojima spavamo, što se tuširamo šmrkom, što pjevamo oko vatre prije spavanja, što se družimo, pričamo je nešto zbog čega vrijedi biti izviđač. Upravo zbog izviđača ja danas ima posve dugi pogled na svijet. Primjećujem neke stvari koje možda inače ne bih primijetila. Od svojih predvodnika sam imala priliku usvojiti toliko znanja koja će mi trebati kroz čitav život. Naime, izviđači nas uče da se mi možemo osloniti na sebe. S druge strane, mi izviđači sve radimo zajedno pa samim tim učimo savladati timski rad što je važno u svakodnevnom životu. Upravo zbog takvih stvari, izviđače ne bih mijenjala ni za što drugo – zaključuje ova vrijedna učenica uskoro trećeg razreda bjelovarske Gimnazije.

Foto: Udruge skauta Sv. Juraj Bjelovar