[FOTO] Upoznajte Bjelovarčanku Danijelu, odgojiteljicu djece i rekreativku kojoj je trčanje promijenilo život

 BJELOVAR – Trčanje kao fizička aktivnost, zasigurno je jedan od najboljih i najzdravijih načina za održavanje odlične kondicije i mentalne stabilnosti, a dobro poznate su i brojne blagodati koje donosi gotovo svakom dijelu ljudskog tijela. Sve ove prednosti, u trčanju je prepoznala i Bjelovarčanka Danijela Gibas, koja se za rekreativno bavljenje odlučila prije desetak godina i to iz nekoliko razloga.

Otklanjanje stresa 

 – S obzirom da cijeli život radim kao odgojiteljica djece predškolske dobi, što je izuzetno zahtjevan, stresan i odgovoran posao, tijelo mi je počelo signalizirati da nešto moram promijeniti. Osim toga, bila sam sklona debljanju, odnosno nagomilani stres sam rješavala na potpuno krivi način, hranom. Između vježbanja u teretani i biciklizma, odabrala sam trčanje i danas mogu reći da mi je to jedna od najboljih životnih odluka, kaže 49-godišnja rekreativka, prisjećajući se kako joj je sam početak bio strašno težak.

 Manjak forme, problemi s disanjem, razni bolovi u tijelu, kombinacija hodanja i trčanja, mentalni „usponi” i „padovi” česte su poteškoće s kojima se brojni rekreativci trkači susreću na samom startu. No, uz veliku volju, ustrajnost i fokusiranost, prvotne prepreke brzo se svladaju. Sa svakim novim istrčanim krugom, sreća i osobno zadovoljstvo svakog trkača bivaju sve veći.

Prva utrka 

– Kao i mnogi, krenula sam na našem Boriku koji je idealan za trčanje. Tamo sam upoznala puno novih prijatelja i poznanika koje vežu iste stvari, trčanje i ljubav prema kretanju. Malo po malo, iz dana u dan, moji su kapaciteti postajali veći, pa sam, uz nagovor mame jednog mališana iz vrtića, počela otkrivati i neke druge staze za trčanje, a ubrzo i utrke u Bjelovaru i drugim gradovima. Moja prva službena utrka, bjelovarski Fun Run, dogodio se 2018. godina u dužini od deset kilometara. Iz perspektive trkačice početnice, to je za mene bio događaj života. Mojoj sreći nije bilo kraja i prva utrka mi je dokazala da ću, kada nešto zacrtam, to i ostvariti, pojašnjava Gibas.

 Ubrzo su uslijedile redovite utrke od pet i deset kilometara, u Zagrebu, Koprivnici, Čazmi, Osijeku, gradovima na Jadranu. Stepenicu, po stepenicu Danijela je dva do tri puta tjedno, bez problema počela istrčavati treninge od deset kilometara. Učvrstila je mišiće na tijelu, shvatila da joj je zdravstveno stanje iz dana u dan sve bolje, a tu je bila i redovita navala serotonina, poznatog hormona sreće.

Ozbiljne pripreme za polumaraton

– Kada sam granicu istrčavanja pomaknula na 15 i 20 kilometara, odlučila sam prijaviti svoj prvi polumaraton u Zagrebu. Pripreme su trajale otprilike tri mjeseca, posvetila sam se prehrani, ubacila biciklizam i vježbanje u teretani. Moja priča s trčanjem, polako je postajala sve ozbiljnija. Znala sam da je slijedeća razina maraton u dužini 42 kilometara. Maratonce sam uvijek gledala kao heroje, divila im se i takav pothvat sanjala u najluđim snovima. S kolegicama je „pao” dogovor, prijavile smo Prvenstvo Hrvatske u maratonu – ekipno, i s pripremama krenule krajem proljeća, sve do listopada, kada se maraton održao. Vikendima smo trčale po bjelovarskoj okolici i do 40 kilometara, ubacila sam vježbe snage i plivanje, jer tijelo mora biti snažno i čvrsto. Zbog disanja, trčanje je najizazovnije tijekom ljeta. Vruće je vani, vruće ti je iznutra. Kada su temperature nesnosne, na trčanje krećemo u pet ujutro. Uvijek, bez obzira na svakodnevne obveze, majčinstvo, posao i obitelj, slobodnog vremena za trčanje mora biti, ujutro ili navečer, pojašnjava Danijela, inače članica Atletskog kluba Borik.

Dok tijelo kaže: Ne! 

 Tijekom posljednjih desetak godina, ova je Bjelovarčanka „prikupila” 18 službenih polumaratona, sveukupno 30-ak raznih utrka, od polumaratona, maratona, memorijalnih utrka, pa do kros liga, noćnih i šumskih utrka. Kao najvažniji element izdvaja fokusiranost, bistar um i mentalnu stabilnost. Iako odustajanje nije njezin izbor, ponekad tijelo iz određenih razloga ne “sluša” glavu.

– Na utrku krenem spremna, odmorna, naspavana, puna energije, da bih vrlo brzo nakon starta osjetila kako nešto „nije u redu”. Na sreću, s tim situacijama se ne susrećem prečesto. Primjerice, na utrci u Osijeku sam zbog jakih kontrakcija trbušnih mišića užasno puno povraćala, a u Koprivnici se zbog velike vrućine pojavio problem s disanjem. S druge pak strane, u Čakovcu sam uspjela istrčati utrku s otečenim koljenom, što je mnogima bilo nepojmljivo. U trčanju se ponekad vodim rezultatom, a nerijetko mi je samo važno „izvršiti zadatak”, kaže Gibas, otkrivajući svoje nove planove za budućnost.

Trail kao izazov

– Nisam baš dobra u trailovima, pa posljednja tri mjeseca intenzivno trčim po Bilogori. Imam jako dobru ekipu, što profesionalnih, što rekreativnih trkača. Mogu reći da smo pretrčali skoro cijelu Bilogoru. U prirodi je jako puno uspona, prirodnog terena, neravnina. Trailovi imaju svoje čari, jer trkač izlazi iz svoje zone komfora, boravi u prirodi, sretne pokoju životinju, napije se izvorske vode, iz Vidikovca primjerice pretrči u Veliko Trojstvo. Dakle, sve je vrlo zanimljivo, uzbudljivo, intenzivno, puno anegdota. Nikada neću zaboraviti kad smo se izgubili, jer smo u trčali izvan staze. Uopće nismo znali gdje smo, čovjeku smo se pojavili ispred dvorišta i saznali da nas je trčanje dovelo u Paulovac. Više nisam imala snage za istrčavanje 15 kilometara do grada i suprug je morao autom doći po mene. Ono što me već dugo „žulja” je Plitvički maraton, koji se prostire duž cijelog nacionalnog parka. Iako je zahtjevan, vjerujem da ću ga bez problema istrčati slijedeće godine u lipnju, optimistična je rekreativka koja je nedavno prijavila dva polumaratona, Zagrebački jesenski polumaraton i Splitski polumaraton koji je po mnogočemu poseban.

Poseban doživljaj 

– Na splitskom sam već bila i ponovno mu se, zbog atraktivnih lokacija jako, jako veselim. Brdovitiji je, trčimo kroz Poljud, Ratnu luku Lora, Marmontovom ulicom i pored Dioklecijanove palače. Za vrijeme utrke se osjeća baš velika euforija, popraćena navijanjem velikog broja gledatelja, prenosi svoje dojmove Bjelovarčanka, otkrivši da još uvijek nema želju trčati van granica Lijepe naše, no da će se vjerojatno i to jednog dana promijeniti.

Biti poticaj drugima 

 Jedna od Danijelinih želja je da njezina priča dopre do onih koje možda žele trčati, no još uvijek nemaju dovoljno motivacije, samopouzdanja ili hrabrosti. Trčanje u početku može trajati svega desetak minuta, zatim pola sata, s postupnim povećanjem kilometraže. Kvalitetnije tenisice, uz sportsku majicu i hlače osnovna su oprema. Trčanje nema članarinu, već treba besplatan prostor koji se nalazi svugdje oko nas. Potrebno je samo donijeti čvrstu odluku, otvoriti vrata i “uploviti” u svijet kretanja, na čemu će vam najzahvalniji biti um i tijelo.

– Ako moje riječi pokrenu barem nekoliko ljudi, moje srce će biti “veliko” i sretno, poručuje ponosna trkačica.