Saznali smo tko je Kate za koju konjički klubovi središnje Hrvatske organiziraju humanitarne akcije

Konjički klub Husar iz Čazme dvije je subote u ožujku iskoristio za humanitarnu konjičku radionicu za Katarinu Nerlović, njihovu nekadašnju članicu koja je ozlijeđena pri padu s konja. “Draga Kate, cijeli Husar jaši za te” akcija je na koju su se odazvali brojni Čazmanci i prikupili novac za terapiju na koju trenutno Katarina ide. Uz to, humanitarnu su aktivnost organizirali i u sklopu supermaratona Od Kaptola do Kaptola kada je organizacijsku palicu preuzeo KK Čazma. Aktiviraju se ljubitelji na sve strane, ali za jednu predivnu prijateljicu i kolegicu.

Katarina Nerlović, 25-godišnja Moslavka iz Lipovljana inače je već dugi niz godina zaljubljenica u jahanje, priča njezina majka, Marijana Nerlović.

– Katarina jaše od pete godine, zbog skolioze, no s vremenom se to pretvorilo u ljubav. Mijenjala je brojne klubove, ali ljubav prema jahanju je ostala. Završila je veterinarsku školu, upisala agronomski fakultet i čitavo vrijeme u fokusu su samo konji. Ja sam mislila da će to proći, ali njoj ništa drugo nije bilo bitno osim konja i sve svoje vrijeme provodila je u staji. Nikakvi izlasci niti more, sve joj je to bilo gubljenje vremena. Bavila se daljinskim jahanjem, a prije nezgode je planirala krenuti s preponskim jahanjem – pojašnjava gospođa Marijana i dodaje da je i ova ozljeda tek pauza u njezinom jahačkom putu.

Teška i neočekivana ozljeda 

Naime, Katarini se nezgoda na jahanju dogodila prije dvije godine, a njezina majka priča kako je to za njih bio vrlo potresan i težak trenutka.

– Katarina je kao policajka radila u Sisku. Nije to bio prvi puta da je iz noćne smjene krenula na jahanje, iako je prethodno stala u Lipovljanima. U Konjičkom klubu u Garešnici potom su krenuli u jedan uobičajen trening, ona i kolegica Ljiljana. Sve su odradili kao i uvijek, ali onda se dogodio trenutak pada. Prije toga, Katarina je zazvala Ljiljanu i samo pala kao pokošena na pod – priča Marijana i dodaje kako je imala kacigu te kako to nije bio visok pad.

Srećom, njezina kolegica Ljiljana je fizioterapeutkinja te je točno znala što napraviti. Ni doktori sami u bolnici nisu vjerovali da je riječ o običnom padu s konja jer šteta je bila velika.

– Njoj je pri padu pukao jedan dio kralježnice, koji je odgovoran za okretanje glave, napukla joj je lubanja i imala je 15 točaka krvarenja u glavi. Bila su joj natučena pluća. Ozlijede nisu nikako odgovarale onome što se dogodilo. Pretpostavlja se da je nekako klonula ili ju je uhvatila slabina – priča dalje Katarinina majka koja napominje da je i nakon buđenja njezina kćer desetak mjeseci bila u budnoj komi, a kada se potpuno probudila, bila je uvjerena da nije pala s konja.

Oporavak težak, ali zamjetan

– Nakon nekoliko mjeseci kada je počela pričati, uvjeravala nas je da nije pala s konja jer je ona dobar jahač koji zna kako pasti. Ni sada se ne sjeća pada, a tek policijsko izvješće djelomično joj je rasvijetlio što se dogodilo – pojašnjava.

Na terapije ide već neko vrijeme. Prvo su godinu i pol išli u Krapinske toplice, gdje je dnevno imala sat vremena terapije, a sada su prešli u polikliniku Glavić u Zagreb gdje je vrijeme rada s njom naglo porastao na pet sati dnevno.

– Ona ne odustaje. Neki dan joj je bilo teško i rekla je da ju vodim kući, ali rekla sam da neću, jer smo se tako ranije dogovorile. Nema odustajanja. Iako je naporno, napredak je očigledan. Prošlog se tjedna posve sama digla s kreveta, što je bila velika sreća za nas – pojašnjava.

U životu su sve promijenili kako bi njoj bilo bolje

Priznaje, nije nikome lako. Katarinin brat je, da bi ona dobila adekvatnu terapiju, osmi razred završio u Krapinskim Toplicama kamo su se preselili zbog blizine lječilišta. Svi su nešto žrtvovali, ali to im nije teško za one koje vole. Upravo zato, priča gospođa Marijana, iako je u početku bila skeptična, zahvalna je svima koji su organizirali humanitarne akcije za Katarinino liječenje.

– Budući da je Katarina policajka i oni su se odmah uključili u akcije. Sada ih je organizirano i nekoliko u Čazmi a odjek je predivan. Hvala svima koji pomažu kako god mogu, organiziranjem događanja ili doniranjem sredstava. Mi smo uspjeli sada prikupiti dovoljno novca za tri mjeseca rehabilitacije u poliklinici – priča zadovoljna razvojem događaja.

Za kraj, ističe kako situaciju u kojoj se sama našla ne bi poželjela nikome, no isto tako, nema te stvari koju ne bi napravila za svoje dijete.

– Svim roditeljima, koji se nađu u nekim teškim situacijama, mogu samo poručiti da se ne daju i da budu uz svoje dijete. Sve to ide dosta polako jer svaki pacijent je samo broj. Kucat od vrata do vrata, bit uporan, lupat, tražit nemoguće i bit ponizan ili skroman i za neke banalne stvari, na to svatko mora biti spreman. Nikako ne treba odustajat, a ja nikad od toga nisam odustala i sigurna sam da će se dići. Uvijek treba biti pozitivan – zaključuje.