Upoznajte Modriće: U operacijskoj sali su sjajan tim, a doma – brat i sestra

Ona je mlada ginekologinja u bjelovarskoj bolnici, a on četiri godine stariji urolog, ujedno i voditelj čitavog Odjela za urologiju naše bolnice. Njezino ime je Željka Modrić Nikolić, njegovo Emanuel Modrić, a dok su u operacijskoj sali sjajan tim, privatno su brat i sestra. Iako će danas oboje reći kako medicina nije poziv o kojem su maštali od malih nogu, ovo zvanje danas prožima svaki njihov dan, a na pitanje „Biste li opet birali isto” jednoglasno odgovaraju „Naravno”.

– U srednjoj školi, baš u vrijeme kada učenici odlučuju kamo dalje, bio sam pacijent naše bolnice. Kada je došao tren odluke, dvoumio sam se između biokemije i medicine. Prošao sam oba prijemna i odabrao medicinu. Naši roditelji nisu bili previše oduševljeni tom idejom, no kada sam donio odluku, bili su mi podrška, a jedini uvjet koji su imali je da završim u roku. Tako je i bilo – započinje svoju priču doktor Modrić koji je nakon fakulteta u Zagrebu odradio staž u bjelovarskoj bolnici, a kada je došlo vrijeme za odabir specijalizacije, nastavlja, njegova želja je bila neka od kirurških struka. Uskoro je bio raspisan natječaj za specijalizaciju iz urologije na koji se javio, obavio razgovor s tadašnjim voditeljem Odjela za urologiju doktorom Pavlovićem i tako je sve započelo. Doktor Modrić je danas subspecijalist urološke onkologije, a upravo zahvaljujući tome gotovo 40 posto zahvata ovog odjela odnosi na karcinome urotrakta.

Povjerenje pacijenta

– Ne samo da se danas otkriva više karcinoma, nego se proširio glas da pacijenti više ne moraju u Zagreb zbog ovakvih zahvata. Zaista me veseli što nam sve više poklanjaju svoje povjerenje i dolaze na naš odjel. To je velika odgovornost, ali i vjetar u leđa jer svi smo mi birali medicinu kako bismo mogli pomoći čovjeku kada mu je to najpotrebnije. Kada nam pacijent kojemu riješili problem kaže „Hvala što ste mi pomogli!”, tada znamo da smo na dobrom putu. Naravno, nitko nam ne treba zahvaljivati što radimo svoj posao, ali lijepo je znati da ste nekome pomogli i da se netko osjeća dobro – ističe naš sugovornik napominjući kako je medicina struka u kojoj se svaki dan uči, no i danas se rado prisjeća svojih početaka kada je kao mladi liječnik, naglašava, učio od svog šefa doktora Pavlovića.

-Od doktora Pavlovića sam zaista puno naučio što mi je bilo posebno važno kada sam bio mladi specijalizant. Sada sam u našoj bolnici već 15 godina i zaista mi je lijepo ovdje. Nikada nisam pomislio otići u neki drugi grad ili ustanovu. U Zagrebu trava nije zelenija i smatram da ne nudi bolje mogućnosti. Svi mi smo obišli klinike tijekom specijalizacije, no u manjim bolnicama kao što je naša se može zaista lijepo raditi. Sada već lagano idem prema srednjoj generaciji kada imam puno više utakmica u nogama iako, moram reći, medicina je takva struka u kojoj svaki dan učimo – govori doktor Modrić koji se danas u operacijskoj sali, kao i na konzilijarnim pregledima pacijenata nerijetko susretne sa svojom sestrom, doktoricom Željkom Modrić Nikolić koja se izborom svoje specijalizacije vratilo doslovno na mjesto svog rođenja – u rađaonicu bjelovarske bolnice.

– Kako sam ja mlađa sestra, uvijek sam bila mali vražićak koji je odlučio krenuti bratovim putem. Ni u mom slučaju naše roditelje ta ideja nije oduševila, no zato je našoj baki koja je nekada bila instrumentarka na kirurgiji bilo drago što i ja krećem putem medicine. Ona je bila vitka i pomalo oštra zbog čega je dobila nadimak Šiljo, no svoj je posao obožavala. Kada sam najavila da želim na medicinu baka mi je rekla da je to baš za mene, a mama je smatrala da je to zahtjevno zanimanje za ženu, no tu je na površinu isplivala moja tvrdoglavost. Odlučila sam da će baš medicina biti moj put – priča doktorica Modrić Nikolić koja je, baš kao i njezin stariji brat, fakultet završila u roku te se vratila u svoj radni grad gdje se prvo odradila staž u bolnici, a potom čak tri godine čekala specijalizaciju iz ginekologije.

Prijateljski ton kolega

– Isto sam znala da želim kiruršku struku, no ipak sam poslušaju mamu i baku pa mi se činilo da je ginekologija bolji izbor jer ima pomalo od svega – i kirurškog i internističkog dijela, a rad s trudnicama primjer je ljepšeg dijela medicine gdje se ne susrećete samo nužno s patologijom, nego pratite ženu tijekom tog posebnog životnog razdoblja. Tijekom tri godine čekanja specijalizacije prošla sam i bolnicu i hitnu i javno zdravstvo i vratila sam se u bolnicu. Nije mi žao jer sam puno toga naučila – govori doktorica Modrić Nikolić dodajući kako je danas posebno zahvalna svojim starijim kolegama koji su uvijek rado pomagali mladim liječnicima.

– Oni su tu da nas usmjeravaju i da uskoče kada zatreba. Naime, ruku na srce, u medicini je najvažnije iskustvo. Knjige su važne, no pravo znanje dobivamo tek kroz godine rada. Danas se kroz moj radi vidi i rad mojih starijih kolega. Ovdje se znanje doslovno prenosi s koljena na koljeno. Upravo zbog te podrške mi je uvijek bilo lijepo raditi u našoj bolnici. Kad smo se vratili s faksa, znali smo da smo u svojoj okolini. Liječnici su ostavili dobar dojam na svim odjelima. Nisam imala dileme hoću li ostati ovdje i hoću li se vratiti. Kad mi odemo na specijalizaciju na kliniku, očekujemo da ćemo doći u svemirski brod, no često nije tako. Naravno, klinike imaju opremu kakvu opće bolnice ni ne trebaju imati, no mladi liječnici trebaju imati na umu da opremom barata čovjek. Osim toga, nisam uopće sigurna da se svi liječnici na klinikama poznaju dok ovdje osjetimo prijateljski ton svojih kolega. Taj dio u manjim bolnicama je svakako naglašeniji. Mi smo se doslovno vratili u ustanovu u kojoj smo rođeni, a ja sam se doslovno vratila raditi tamo gdje sam se rodila – u rađaonicu – govori Modrić-Nikolić kojoj je danas posebno drago kroz posao se susresti sa svojim starijim bratom.

Prvo posao pa zafrkancija

– U tim trenucima pacijent je uvijek na prvom mjestu jer smo mi tu upravo zbog tog pacijenta. No kada operacija završi, možemo se i šaliti i zadirkivati. Zapravo, nama su vrlo dragi trenuci kada se zajedničkim snagama imamo priliku pomoći pacijentu – priča doktorica Modrić-Nikolić dodajući kako i izvan zidova bolnice njihovi razgovori često završe na medicini.

– Pričamo o sasvim desetim stvarima, no uvijek završimo na medicini. Na obiteljskim okupljanima mi sjedimo s jedne strane, a svi druge strane ostali. Čak mama i tata počnu puhati kada krenemo pričati operacijama, no meni je iznimno drago što smo izabrali isti put – govori liječnica. Ipak, u trenucima opuštanja od medicine, doktora Modrića najčešće ćete moći sresti u vožnji biciklom, igri s nećacima i šetnji s psom, dok doktorica Modrić svaki svoj slobodni trenutak posvećuje djeci i suprugu, a u svoj raspored rado uvrsti tenis i trčanje pa je tako već otrčala polumaraton, želja joj je istrčati i maraton.

Kada je pak riječ o izboru specijalizacija, naši sugovornici otkrivaju kako su im šale na račun odabira ginekologije i urologije postale posve uobičajene.

– Vicevi i zafrkancija su stalno to. Često nam prijatelji znaju reći „Žene ovdje, a muškarci tamo.” ili kako smo i susjedi, jedna od šala je da žene zvone lijevo, a muškarci desno. Naravno, ljudi pitaju kako to da smo baš tako izabrali. Iako se to dogodilo posve slučajno, praksa pokazuje da je ta slučajnost ima puno pozitivnih strana. U sali zaista lijepo surađujemo, a naš privatni konzilij se često nastavlja i doma. Emanuel je subspecijalist onkologije, a ja tome naginjem i nadam se da će mi se pružiti prilika da krenem u tom smjeru. Podrška smo si, znamo se u dušu i to je velika prednost. Oboje uživamo u medicini. Ne znam čime bi se bavili da nismo liječnici. Kad se sve zbroji i oduzme, ovo je stvarno lijepa struka. Kada znaš da si pomogao pacijentu, to je ispunjavajuće. Osim toga, lijepo nam je raditi u bjelovarskoj bolnici. Nikada nismo ni razmišljali o odlasku iz Bjelovara. Nije uvijek bajno, no nigdje nije. Najvažnije je uvijek dati sve od sebe, pacijentima prenijeti sve što treba znati, a kada nakon uspješnog liječenja vidimo da je pacijent zadovoljan, našoj sreći nema kraja – zaključuju Modrići koji su jedan od tri para braće i sestara u našoj bolnici.

Ovaj tekst je sufinanciran od strane Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.