Problema ima, ali ozbiljno ovčarstvo u Hrvatskoj i dalje je isplativo!

Svake godine svijet obiđe prizor iz Madrida čije su ulice preplavljene ovcama. Vođene pastirima prije zime prate stoljećima stare staze na putovanju sa sjevera na jug, a taj je događaj sada i turistička atrakcija. Istovremeno španjolski uzgajivači upozoravaju da pastirima i selima prijeti izumiranje. Zbog sve manje pašnjaka, premalo pastira, ali i manje konzumacije jer janjetina i ovčetina gube bitku zbog cijene i lanaca brze hrane, proizvodnja je ondje pala za drastičnih 40 posto! A ako je tako u Španjolskoj koja je sa svojim 25 postotnim udjelom najveći proizvođač janjećeg i ovčjeg mesa u Europskoj uniji, kakvu nadu imaju ovčari u Hrvatskoj koji sa svojih malo više od 600 tisuća grla drže tek jedan posto proizvodnje mesa u EU? Sudeći po našim sugovornicima budućnost ovčarstva je u Hrvatskoj svjetlija od one španjolske iako ni ovdašnje uzgajivače nisu zaobišli problemi, pa tako ni nedostatak radne snage. To najviše osjete ovčari koji se bave mljekarstvom, priča nam Željko Held koji na gospodarstvu u Velikoj Barni kod Grubišnog Polja ima dvjestotinjak ovaca.

-Oni su došli do toga da su u zadnjih nekoliko godina smanjili broj grla, rade sami i nemaju više radne snage. Kažu da je bolje imati manje ovaca nego plaćati radnika koji radi godinu dana, nauči i onda ode – priča iskustvo svojih kolega Held.

On sam uzgaja mesnu pasminu i sav posao uspijeva odraditi sam zahvaljujući velikim pašnjacima i modernom ovčarniku. No, njega muče drugi problemi jer u njegovih se trideset ovčarskih godina dosta toga promijenilo.

-Nekada nije bilo bolesti, a danas nema čega nema, od šepavosti, parazita. Paraziti su možda i najveći problem jer je ulaskom u EU velik broj antiparazitika ukinut, a nisu pronađene adekvatne zamjene, pa je problem uništiti i trakavicu i metilj – kaže Held.

Bitka koju često gube je i ona s predatorima. Pred njima je bespomoćan i Ivica Ožeg iz Donje Vrijeske kod Đulovca.

-Pojavio se čagalj, evo prije dvije godine smo imali velike štete i od pasa lutalica koji su nam poklali 20 komada ovaca – priča Ožeg.

Plasman nije problem

Čak i više od pasa, čagljeva i nametnika ovdašnje ovčare muči administracija koja ih, kažu nam, opterećuje i guši.

-Supruga je svaki dan s knjigama na stolu. Mi moramo platiti jednog radnika da bi obavljao poslove koje bi mogla napraviti ona, a ne može zbog administracije – ljuti se Dražen Čikvar iz Velike Barne.

 

On se uzgojem ovaca bavi dvadesetak godina, pazi na genetiku, ima uspješne rezultate, izvozio je, a na gospodarstvu uzgaja romanovsku ovcu i dorper. Upravo ga je nerazumijevanje birokracije, kaže, natjeralo da u posljednjih godinu i pol do dvije broj s 300 ovaca i to bez janjadi smanji na sadašnjih oko sto. Povećavati za sada ne planira, ali neće ni odustati jer unatoč svim problemima i izazovima ovčarstvo je i dalje isplativo. Svijetla točka je pri tome plasman jer se sva janjad uspije prodati, kažu nam uzgajivači. Potvrdili su nam to i Ožeg i Held. Held sve što ima već 15-ak godina proda kupcu iz Dalmacije, a Čikvari su napravili i korak dalje.

-Hranu za janjad sami proizvodimo, tu janjad koljemo i plasiramo u restorane za razne prigode i svadbe – kaže Čikvar koji se na potražnju ne može požaliti posebice jer se njegovim načinom dobije i bolja cijena, naravno ako se zadrži potrebna razina kvalitete.

Rast sektora?

Janjetina je kod nas i dalje rado viđeno meso na tanjuru posebice za proslave, pa se ni uzgajivači ne boje za budućnost iako to koliko će svijetla ona biti ovisi i o tome koliko će novih uzgajivača ući u sektor.

-Može se očekivati da će za dvije do tri godine broj ovaca narasti, pa će onda biti problema i na tržištu. Tako je sa svime, pa računam da će tako biti i s janjcima, ali sada ono što uzgojimo nije dovoljno za naše potrebe i još uvijek janjadi nedostaje u Hrvatskoj – ističe grubišnopoljski uzgajivač.

Unatoč tome što su i neki novi uzgajivači sreću odlučili okušati u ovčarstvu, brine profil i to što se u prosjeku ne radi o ozbiljnijem uzgoju.

-Umirovljenici kupuju ovce za čišćenje voćnjaka i nekih površina koje im ne trebaju, pa se sjete da bi mogli držati nekoliko ovaca. To nije perspektiva ove države. Poželjno je i to, ali mi trebamo mlade stočare – priča Ožeg ponukan onime s čim se i sam susreće.

 

On sam ima stotinjak ovaca, 600 jutara zemlje od čega 500 ograđeno, potrebne objekte. Sve potrebno za daljnji napredak je tu, samo kada bi, kroz smijeh kaže, godina bilo manje.

-Uvjeti su sada odlični da vam kažem. Da smo u startu s trideset godina imali toliko zemlje i toliko stado sada bi mogli ići na EU fondove jer se pružaju dobre prilike, ali sada se prijaviti i obvezati na pet godina uzgoja u tom obimu, a tko zna što će biti – kaže taj đulovački uzgajivač.

On je u 61. godini, pa mu se ulazak u nove investicije čini prevelikim zalogajem, ali sigurno je da će ovce njegovim poljima i dalje pasti.