Na ranču Ružička šepure se ponosni posavci i sitne, ali dinamitne buše!

KONČANICA – U Končanici se smjestio jedan neobičan ranč, Ranč Ružička čiji su se vlasnici umjesto na konvencionalne pasmine odlučili za ona autohtone. Njihovim imanjem tako šeta i za ovo podneblje neobično govedo, buša.

-Buša se uzgaja radi mesa i daljnje reprodukcije. Prije nekoliko godina je bila na rubu izumiranja, ali su uzgajivači sada vratili tu pasminu – ističe Alen Ružička.

Buša je od pozicije iz 2014. kada je bilo tek oko 600 grla i kada je bila visoko ugrožena pasmina došla do oko četiri tisuće grla i statusa ranjive pasmine. Ružička ima 13 buša – šest krava, isto toliko telaca i jednog bika, a kao ljubitelj zaštićenih izvornih hrvatskih pasmina odabrao ju je zbog jednostavnosti uzgoja.

-Nije zahtjevna, to je dobra pasmina koja traži samo prostor. Treba joj samo prostor i paša – tumači preduvjete držanja buše Ružička.

Kako bi i bila zahtjevna kada je navikla na teške ličke uvjete. No, iako je buša sitna, ona je i dinamitna. Riječ je o temperamentnoj pasmini što se moglo vidjeti i na ovogodišnjoj Državnoj stočarskoj izložbi na kojoj je Alen Ružička predvodio bika buše.

-Je malo življa pasmina, ali s velikom kravom baš ne mogu vladati, a ja ovog bika stavim na leđa i nosim ga. Oni s većim bikovima to ne mogu – smije se naš sugovornik.

 

Buša je sitna, upravo zato što je stasala na području koje ne daje puno, pa je morala razviti otpornost. Govedo je to na koje ljudi u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji nisu navikli, pa privlači pažnju, ali i zabrinutost onih naučenih na konvencionalne pasmine.

-Baka i deda su uzgajali simentalca i kada se buša otelila kaže baka ‘pobacila je krava’, a joj kažem da nije pobacila već se otelila i onda su vidjeli da je stvarno tako. To je malo tele, ima svega 15 kilograma kada se oteli – priča dogodovštine Ružička.

Ne uzgaja obitelj Ružička samo buše. Drže i konje, 40 grla hrvatskog posavca, također autohtone hrvatske pasmine. No, ljubav prema tim zaštićenim pasminama je ipak samo ljubav jer od toga se ne živi.

 

-Ne, još se ne može od toga živjeti. Oko toga rade mama, tata, supruga, pa i kćeri pomažu. Svi radimo oko toga, ali od toga ne možemo živjeti, to nam je iz ljubavi – kaže Alen.

Ipak, ne pomišljaju na odustajanje, pa će i dalje njihovim imanjem ponosno hodati hrvatski posavci i buše posebice jer su i njihove kćeri od godinu i pet godina sretnije odrastajući uz životinje.