Zašto je sve više onih koji odustaju od ekološke proizvodnje?

Hrvatska prema Upisniku ekoloških subjekata ima 7.252 ekološka proizvođača i prerađivača. Jedna od njih je i Daruvarčanka Veronika Špiranac koja na pet hektara uzgaja lješnjak. Na ekološki način uzgoja se, kaže, odlučila zbog zdravlja. S prodajom nema problema, ali u plasmanu se suočava s drugom preprekom.

-Interes je izuzetno velik, ali znamo svi kakva je situacija u državi. Sve je skupo, pa uz ekološki lješnjak ljudi da tako kažem provlače i svoj konvencionalni proizvod i tako se ‘šlepaju’ uz ovu našu cijenu – kaže Špiranac.

Na platežnu moć kupaca paziti mora i Slavimir Brkić koji na svojih 95 hektara u Tomašici uzgaja pšenicu, zob, raž, pravi pir, kamilicu, soju, bob za ljudsku ishranu i ljekovito bilje. Na ekološko poljoprivredu se prebacio prije osam godina dijelom i zbog smjera kojim je krenula europska agrarna politika.

-Cilj je cijele Europske unije da se ekološka poljoprivreda digne na višu razinu odnosno na četvrtinu ukupne proizvodnje svake zemlje članice do 2030. – navodi Brkić.

I tu dolazimo do apsurda, dok se Europska unija sve više okreće eko poljoprivredi, gura zeleni plan i nastoji znatno smanjiti uporabu pesticida, na EU razini je sve zamjetniji trend izlaska proizvođača iz ekološke poljoprivrede. Još prije tog negativnog trenda od certifikata je odustao Bjelovarčanin Krešimir Simon revoltiran eko aferama, inerciji ministarstva na iste, ali i nadzorom za koji drži da nije adekvatan.

-To nije nadzor nego živa birokracija. Dođu, sjednemo za stol, ja izvadim dokumente, vlasnički list, pregledamo čestice, oni vide da se nije ništa promijenilo. Pitaju što sadim, malo kao pogledaju, a ne razlikuju češnjak od poriluka – razočaran je Simon.

Međutim, dok je on otišao 2016., val izlazaka je krenuo prošle i ove godine. Iako i dalje pristižu novi eko proizvođači – ove godine ih je upisano više od 400, dosta je onih koji izlaze. Lani je eko poljoprivredu napustilo 259 proizvođača, a ove 242. Dio je to napravio zbog ovogodišnjeg smanjenja poticaja u eko poljoprivredi, dio jer su u nju ušli zbog većeg broja bodova na natječajima Programa ruralnog razvoja i čim im je izašlo obvezno razdoblje su iz nje i izašli, ali to nisu jedini razlozi.

-Jedan od prvih razloga koji ljudi navode je ekstremna količina papirologije i nemogućnost pogreške. Puno ljudi koji ulaze u to nisu ni svjesni svega što se pred njih stavlja i koje su se sve norme obavezni zadovoljiti da bi dobili i zadržali certifikat – navodi predsjednica Odbora za poljoprivredu Hrvatske poljoprivredne komore Amalka Vukelić.

Drugi razlozi odustajanja od ekološke poljoprivrede su zahtjevnija proizvodnja i činjenica da zbog platežne moći ne mogu postići adekvatnu cijenu. No, svako zlo je za neko dobro. Možda nam je, kaže, potrebno da se iščistimo.

-Možda ćemo sada doći do toga da ćemo imati stvarne proizvođače sa stvarnom ponudom koji doprinose stanju tržišta – smatra Vukelić.

Među onima koji i dalje vide perspektivu u ekološkoj poljoprivredi je i Brkić koji kreće s preradom siguran da interesa za tim na tržištu ima.

-Radi se o mlinskim prerađevinama brašna, grizovi, mekinje, a od uljarica imamo hladna prešana ulja – kaže tomašički poljoprivrednik.

Pri tome je u razvoju ekopoljoprivrede bitno ne loviti površine jer je to unaprijed izgubljena bitka.

-Tu bi trebali potaknuti ljude da idu u smjeru proizvodnje onih kultura koje su deficitarne na tržištu jer mi površinama ne možemo konkurirati jednoj Austriji koja ima 27 posto ekološke proizvodnje u ukupnom kapacitetu. Mi imamo 7 na papiru, a u stvarnosti možda tri – napominje Vukelić.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija