Bjelovarčanin Miško na Uskrs dobio novi bubreg: Stigao je iz Slovenije i donio mi novi život

– Supruga i ja smo otišli u vikendicu, a djeca su nam trebala ujutro doći na uskrsni doručak, no u pola dva u noći, na sam Uskrs, telefon je počeo zvoniti kao lud. Kažem ja supruzi „Stigao je bubreg”, a ona odgovara „Ma jesi li lud?”. Javio sam se, a s druge strane zaista je bio liječnik koji mi pojašnjava kako sam dobio bubreg i pita pristajem li na operaciju. Ako pristajem, pojašnjava, tim kreće po moj novi bubreg, a ja trebam što prije doći u Zagreb – ovako je krenula priča Bjelovarčanina Miška Barunića o transplantaciji bubrega. Bio je to poziv koji je značio početak novog života nakon punih pet godina dijalize. Iako o odjelu za dijalizu bjelovarske bolnice i danas ima samo riječi hvale, novi bubreg bio je ispunjenje sna kojemu nadao samo u najluđim snovima.

Pet godina dijalize

– Na dijalizu sam išao pet godina dvaput tjedno po četiri sata. Rođen sam samo s jednim bubregom, a on je jednostavno počeo sve slabije raditi. Nije čistio tijelo od toksina zbog čega nije bilo drugog rješenja nego krenuti na dijalizu. Tko to nije probao, ne može ni zamisliti o čemu pričam. Iako mi je taj odjel postao drugi dom, a njegovi zaposlenici i pacijenti druga obitelj, presretan sam što je taj dio života završio. Dijaliza je svakom pacijentu život okrene naglavačke – priča ovaj 70-godišnji Bjelovarčanin koji je bubreg dobio samo dva i pol mjeseca nakon što je došao na listu za transplantaciju. Kako kaže, cilj svih pacijenata je doći na ovu listu jer ona budi nadu da će doći svjetlo na kraju tunela.

– Nisam ni sanjao da ću tako brzo dobiti bubreg. Prije bih se smrti nadao nego novom bubregu. Mogao sam se tek nadati da će se to možda nekada dogoditi. Jednostavno čekate i ne razmišljate previše o tome. Na kraju krajeva, kako bih to mogao očekivati kad znam da neki pacijenti čekaju i po 10 godina? No imao sam sreće, pojavio se kompatibilan bubreg. Liječnik s Rebra gdje sam transplantiran mi je u telefonskom razgovoru pojasnio kako je riječ o bubregu 39-godišnjeg čovjeka iz Slovenije koji je imao epilepsiju i koji se umro od gušenja. Brzo sam se spremio, u pola pet ujutro sam bio u Zagrebu na suhoj dijalizi i tako je na sam Uskrs ove godine započelo novo poglavlje u mom životu – prisjeća se naš sugovornik dodajući kako je operacija započela tog dana u večernjim satima te kako je, nakon sedam sati na operacijskom stolu, sve uspješno završeno drugoga dana u pola 4 ujutro. Nakon operacije, osam dana je proveo na bolničkom liječenju. Otada su redovne kontrole postale dio njegove rutine, no kako vrijeme odmiče, one su sve rjeđe, a život s novim bubregom donio mu je nove radosti i, naravno, slobodu.

Nove navike

– Otada je prošlo šest mjeseci, a ne mogu opisati koliko mi je sad lakše i koliko mi je život drugačiji. Naravno, čovjek mora biti svjestan da starog života više nema. Lijekovi se moraju uzimati, disciplina mora postojati, no ja danas mogu kamo želim. Imamo vikendicu na moru u kojoj nisam bio pet godina. Ovog ljeta sam bio pet puta. Ako ovako ostane, nema boljeg života. Nije mene pogađalo to ležanje na dijalizi, ali to što čovjek nikud ne može mi je teško padalo. Nakon same dijalize dođete doma nikakvi, drugi dan i dalje niste najbolje, a onda sve ispočetka i tako u krug – pojašnjava Barunić kojemu je novi bubreg donio i novog prijatelja s kojim će biti povezan čitavog života. Riječ je o čovjeku iz Dubrovnika koji je dobio drugi bubreg istog donora.

– Gotovo da nema dana da se moj Đivo i ja ne čujemo. On uživa na svom gruntu, ja na svom u Višnjevcu. Bubrezi su nas spojili za cijeli život – naglašava Barunić otkrivajući i kakav je život nakon operacije.

– To je nešto nepojmljivo. U životu sam pojeo možda 20 dekagrama slatkiša, a ni mlijeko ni mliječne proizvode nisam mogao ni vidjeti. Nakon operacije sam u jednoj večeri pojeo kilogram čokolade, a pojeo bih i više da je bilo. Slatko, vrhnje, sir su mi odgovarali da ne možete zamisliti. Ipak, ta faza je prošla. Danas sam discipliniran. Pazim na prehranu. Kontroliram se. Veselim se što ponovno mogu jesti svježe voće i povrće. U vrijeme dijalize sam smio samo kuhano. Nikakve mahunarke nisu dolazile u obzir. Sad smijem sve, ali moram paziti na količinu. Još uvijek me zna štrecnuti na mjestu gdje sada imam novi bubreg, no to je normalno godinu do dvije. To su sad slatke muke. Neka ovako ostane, nema veće sreće. Sad imam novi život. Postao sam novi Miško – zaključuje ovaj Bjelovarčanin.

 

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.