Milicajac Radovan mnogima je bio noćna mora: Evo zašto sam klincima čupao ventile s bicikala!

BJELOVAR – Radovan Zdrilić (75), danas umirovljeni milicajac ili policajac, kako god vam paše, nekada je “sijao” strah na bjelovarskim ulicama. Dok su ga se neki bojali, vjerojatno zbog vlastite krivice i grižnje savjeti, drugi su ga poštovali te se uz njega osjećali sigurno. Radovana smo posjetili u Domu za starije u Bjelovaru gdje boravi oko sedam godina, a sa sjetom nam je ispričao sve o čarima policije u njegovo doba kao i strahopoštovanju s kojim se tada gledalo na miliciju/policiju. Prije svega nam je otkrio kako se uopće našao u tom zanimanju.

– Ja sam inače po zanimanju mlinar. Bio je natječaj za policajca, prijavio sam se i primili su me 1972. godine. Morao sam proći školu za običnog policajca, školu učenika u privredi i školu za prometnog policajca, imao sam sve potrebne diplome. Radio sam do 1992. – rekao je Zdrilić.

Radovan Zdrilić je inače iz Gornjih Sredica, imao je susjeda policajca zbog kojeg mu se taj posao i svidio.

– Bilo mi je jako zanimljivo, posebno kada sam dobio motor. Bio sam i tadašnji pozornik za što sam također završio školu – priča.

Nedavno je dogradonačelnik Bjelovara Igor Brajdić, govoreći o zatvaranju korza za automobile, spomenuo Zdrilića u svojoj objavi na Facebook stranici. “Od danas službeno milicajca Radovana i čupanje ventila spremamo u povijest. Neka čovjek odahne. Na korzo mogu pješaci i bicikli”, stoji u Brajdićevoj objavi.

– Da, radio sam to, vadili su se ventili i ispuštale gume jer kada sam nekoga opomenuo par puta, a taj me netko i dalje ismijava, jednostavno se morala poduzeti ta mjera – kaže Zdrilić.

Osim strahopoštovanja kojega je nekada bilo više prema policajcima, smatra Zdrilić da su i sami policajci bili kvalificiraniji.

– Nekada se moralo imati sve škole za policajce, a danas ne znam da je tako. Možda unazad nekoliko godina je. Poštivali su me, ali to ovisi i od osobe do osobe. Naravno da mi je netko zamjerio skidanje ventila, no za to nekada nije bilo zakonskih sankcija, posebno za mlađe osobe, pa se moralo rješavati na izravniji način – priča.

Smatra Zdrilić da policajci danas nisu raspoređeni po gradu kao nekada.

– Bio sam raspoređen u gradu na mjestima gdje je bilo potrebno. Pred svakom školom znali smo biti po dva sata, pogotovo kada je bio početak školske godine. Isto tako, na placu smo bili kada je bio veliki promet, a danas je nemoguće vidjeti policajca na placu da pomaže ljudima – dodaje.

Nekada je, kaže, bilo nepojmljivo da se policajac napadne.

– Danas neki huligan troje policajaca “naganja” s nožem, to je nekada bilo nepojmljivo za čuti, a kamoli vidjeti – kaže.

Podijelio je Radovan s nama neugodno iskustvo s terena koje mu se posebno urezalo u pamćenje.

– Jednom u baru, bilo je pred jutro. Jedno pet šest vojnika JNA napalo je policajce. Ja sam baš bio među onima koji su poslani riješiti situaciju. Znate dalje što je bilo, vožnja u marici, privođenje, došao sudac, odmah se sve rješavalo. Bilo je i intervencija kao i danas gdje muž tuče ili maltretira ženu – kaže.

Ipak, većina uspomena za Zdrilića je lijepa i rado ih pamti.

– Ljudi su me jako uvažavali. Mogao sam pomoći čovjeku, ponekad mu i oprostiti bez da ima posljedica. Neviđeno sam volio svoj posao i radio sam ga sa zadovoljstvom. Najdraže mi je bilo kada su mi se djeca veselila ispred škole, pogotovo motoru na koji su rado sjedali i proučavali ga. Jednom sam jedno dijete, koje se izgubilo, vozio na motoru po gradu dok ga netko nije prepoznao, a on je sav bio sretan što se imao prilike provozati – navodi Zdrilić.

Ima naš sugovornik i poruku za sve buduće policajce.

– Posao treba raditi s voljom. I znam da se opraštati ne može uvijek, ali nekada ljudima, ako se recimo parkiraju na minutu, dvije, treba oprostiti i ne izbijati za sve novce iz džepova – poručuje Zdrilić.