Isplati li se u shopping u Nagyatad: Evo usporedbe cijena u hrvatskim i mađarskim trgovinama

Svake subote u Nagyatadu se održava nadaleko poznati sajam. Nema što se ovdje ne može vidjeti i kupiti, doslovce sve, od igle do klavira. Osim mnogobrojnih domaćih posjetitelja, ovdje su rado hodili i brojni Bjelovarčani i drugi posjetitelji i kupci iz Hrvatske, pogotovo Podravine. Razlozi su bili razni. Što zbog sajma, što zbog kupovine jeftinih prehrambenih artikala i drugih proizvoda i potrepština, što zbog toplica koje se nalaze u samom centru ovog ljupkog mađarskog gradića, a što zbog odlaska na subotnji ručak u neki ovdašnji restoran poznat po odličnoj hrani po prihvatljivim cijenama. Posljednjih mjeseci, pa i godinu dana, više nije tako. Automobili s hrvatskim registracijskim oznakama na parkiralištima u Nagyatadu su se prorijedili.

 

Bez hrvatskih tablica

Na graničnom prijelazu Gola, od kad je i Hrvatska dio Schengenskog prostora, više nema kontrole ni zaustavljanja. Ostale su tek zgrade i rampe koje, pogotovo s mađarske strane govore i o nekim još starijim vremenima i kontrolama, kada su nam putovnice bile pune ulaznih i izlaznih pečata, a kontrola rigorozna. Vremena kada se meso i mesne prerađevine nisu smjele unositi u zemlju i kad su se naši sugrađani snalazili na sve moguće i nemoguće načine kako bi u gepeku automobila „prokrijumčarili“ koji kilogram više svježeg mesa, sira ili koju litru više tokajca. Još uvijek je duž granice i ona „žilet žica“. No, kako jednom ispjeva narodni guslar „Drumovi će se poželjet Turaka, al’ Turaka više biti neće“, tako i sada više gotovo da i nema automobila sa hrvatskim registracijama. U Nagyatadu smo vidjeli, uz našu, još samo jedan automobil s bjelovarskom registracijom. Ne idu više naši sugrađani ni na sajam, a ni u shopping. Poneki još tek na ručak i neki specijalitet u tamošnje restorane i u toplice.

 

Šećer ima odličnu cijenu

Razlog za to su, dakako cijene i neisplativost. Još je, možda isplativo do Mađarske potegnuti zbog šećera. Ostali proizvodi koje su naši ljudi kupovali, od brašna, ulja, pa do sira i mesa uglavnom su skuplji ili približno iste cijene kao i kod nas. U mađarskim trgovinama ograničili su kupnju šećera i brašna na 2 kg po kupcu, no može se u istu trgovinu ili neku drugu vraćati po nekoliko puta. Kilogram šećera je 229 forinti (0,60 eura), a kod nas 1,29 eura. No, kilogram najjeftinijeg brašna (u jednom trgovačkom lancu) u Nagyatadu je 285 forinti (0,75 eura), dok se kod nas može kupiti za 0,69 eura. Litra suncokretovog ulja je 549 forinti (1,45 eura), dok je kod nas 1,39 eura. Mladi krumpir je u Mađarskoj 559 forinti (1,47 eura), pileći bataci 799 forinti (2,10 eura), itd. Uglavnom ne čudi što smo te subote vidjeli više automobila s mađarskim registracijskim tablicama koji su išli prema Hrvatskoj od naših u suprotnom pravcu.

Cijena omiljene mađarske poslastice langos, u različitim varijantama, na sajmu u Nagyatadu košta od 600 do 800 forinti (1,58 – 2,11 eura). Mi smo se, kao i svaki put kada smo imali priliku doći u Nagyatad, odlučili za ručak na maloj terasi restorana u samom centru grada. Naručili smo platu za dvije osobe s više vrsta odličnog pečenog mesa (varijanta je sa i bez „ciganskog pečenja“) s prilogom koja po količini više nego zadovoljava potrebe i četiri osobe. Cijena? Bolje ne pitajte.

Foto: Siniša Slavinić