Bjelovarčanka Rinalda prošla je Putom svetog Jakova i otkrila nam što ju je oduševilo

Camino de Santiago ili Put svetog Jakova je vjerojatno najpoznatije hodočašće na svijetu koje godišnje prohoda stotine tisuće hodočasnika iz gotovo cijelog svijeta. Ima nekoliko ruta, a svima im je odredište Santiago de Compostela i katedrala svetog Jakova. O njemu su pisane knjige, snimani filmovi, a Put svetog Jakova je i uvršten na UNESCO-ov popis zaštićene svjetske baštine. Put je to koji će zadiviti prirodnim ljepotama, a hodočasnici imaju priliku upoznati druge kulture, živjeti drugačijim tempom života, razgledati sakralne objekte, uživati u lokalnoj gastronomiji. No, Camino de Santiago je i za vjernike, ali i za one koji nisu religiozni prije svega duhovno hodočašće, prilika za promišljanje i upoznavanje sebe. Krajem svibnja i početkom lipnja ga je prošla i Bjelovarčanka Rinalda Petani Pažin koja se odlučila za portugalsku rutu i to dijelom obalnu, dijelom centralnu, a za tih 240 kilometara joj je trebalo devet dana hodanja. Na put nije išla sama već s kolegicom i nećakinjom, a upravo je troje ljudi, drži Petani Pažin, i optimalan broj ljudi za hodanje tom rutom. S nama je podijelila svoje iskustvo i otkrila što je potrebno za Camino de Santiago.

Rekli ste da Put svetog Jakova nije grupni izlet već da je optimalan broj ljudi koji ga trebaju zajedno proći troje, zašto?

Troje ljudi je zbog organizacije, sigurnosti, troškova kod smještaja optimalno, a uvjerena sam da 50 posto ljudi hoda samo.

Što vas je ponukalo da krenete na Camino? Kako to da ste se odlučili na to?

Ja, barem zadnjih 20 godina, jako puno hodam tako da meni hodanje nije izazov već način života, a ne mogu lagati i moram reći da je film “Put” s Martinom Sheenom poput mnogih i mene motivirao. Kada sam ga pogledala prije pet ili čak deset godina rekla sam ‘ja bih to’ i onda samo čekaš onaj trenutak u životu kada ćeš reći ‘ja sam spremna i idem sada na to’. Hodanje mi nije izazov, ali je izazov u organizaciji, tome što nosiš sve sa sobom, upoznaješ neke nove ljude i poklopilo se da nisam išla sama.

 

 

Neki od onih koji su prošli Put svetog Jakova kažu da je jedan dan na Caminu kao tjedan ‘običnog’ života. Slažete li se s tim, je li takvo i vaše iskustvo?

Da, to je tako zato što je to neka druga dimenzija jer svoj svakodnevni život maknete sa strane i živite drugačije. Ujutro se pobrinete da se spakirate, da odradite pripreme za hodanje jer vas svaki dan čeka ruta od 20 do 25 kilometara hoda bez obzira na vremenske uvjete jer vi ste to odlučili. Kada prvi put hodaš tom rutom ne znaš što te čeka na 500 metara, na kilometar već samo hodaš i pratiš žute strelice po cesti, a ne znaš kada ćeš biti na glavnoj cesti, kada ćeš se maknuti u šumu, prirodu, polja. To je za mene bio potpuno novi doživljaj, a istovremeno uz sve to i fizički napor, misli vam ‘odlutaju’ i kada krenete hodati počne meditacija. Zato mislim da su prva tri dana najteža jer se najviše borite s bolovima u mišićima, a poslije na to naviknete i prepustite se svojim mislima.

Tko su bili drugi hodočasnici, jesu li to uglavnom mladi, stari, vjernici? I je li na putu gužva ili na nekim dijelovima ne vidite nikoga?

Od mjesta s kojeg smo mi krenule, 240 kilometara od cilja je mjesto gdje srećete najmanje ljudi, prođu kilometri da nikoga ne vidite, a malo veća gužva je zadnjih sto kilometara do Santiago de Compostele. Zna proći i sat vremena da ne vidite nikoga već se samo držite staze. Na putu su pretežito stariji ljudi, a razlog je uglavnom što oni imaju više vremena. No, bilo je i dosta mladih ljudi što je meni bilo lijepo za vidjeti, možda su to studenti koji također imaju više vremena. Najmanje vremena u biti imaju ljudi koji rade i koji ovise o godišnjem odmoru, a rijetko tko ima odmor od mjesec dana.

 

Ono što sve koji nisu bili na tom putu, a razmišljaju o tome da pođu, sigurno zanima je organizacija. Jesu li rute dobro označene, što je s prenoćištima, mjestima za nabavu potrepština jer teško da netko može nositi dovoljno tekućine i hrane za cijelo hodočašće?

Taj dio je izvrsno organiziran. Staze su jako dobro označene i gotovo je nemoguće da se netko izgubi, ali ako se i zagubi lako će se vratiti na pravi put jer su stanovnici jako blagonakloni prema hodočasnicima ili pellegrinima koje uvijek i pozdravljaju i upućuju ih ako odu sa staze. Mi smo to i doživjele da je čovjek stao s automobilom i rekao ‘krivo ste skrenule’. Ljudi su jako dragi jer hodočasnici su ljudi koji ne buče navečer, ne ostavljaju smeće, idu dosta rano leći, a ipak neki novac ostane jer dio stanovnika živi od hodočasničkog turizma. Znak staze je žuta strelica i tu i tamo školjka koja je simbol camina, a ima i nekoliko aplikacija koje su odlične i na kojima vidite jeste li na stazi, za koliko kilometara možete pronaći smještaj, gdje možete jesti, dobiti pečat, gdje je trgovina. Ne prođe 5 do 10 kilometara da nema baš ničega. U svim kafićima možete doručkovati, ima malih dućančića, čak i štagljeva koji se otvaraju, a u kojima možete kupiti ono osnovno. Sve je prilagođeno potrebama hodočasnika, ali opet nije preiskomercijalizirano.

Što je s cijenama?

Nije preskupo. Portugal je jeftiniji, Španjolska je malo skuplja, ali cijene su, rekla bih, kao u Hrvatskoj i to u kontinentalnom dijelu Hrvatske, pa i smještaj s obzirom na to da nismo spavale isključivo u tim hodočasničkim objektima nego i u privatnim smještajima za hodočasnike.

 

Spomenuli ste i da je ruta jako sigurna, da se ljudi ne moraju bojati da će ih netko napasti, okrasti.

Mi nismo ni osjetile ni vidjele takve nekakve nemile scene, a puno sam pratila i Facebook grupe s portugalske rute i nikada nitko nije napisao da je pokraden. Mogao je netko nešto zaboraviti, ali nije nitko bio pokraden niti ih je netko prevario u trgovini.

Rekli ste da svatko sebi određuje tempo i kilometražu, ali koliko je to fizički zahtjevno hodočašće i koliko ste se pripremali?

Osim svog uobičajenog dnevnog hodanja i yoge koju inače vježbam nisam imala nikakve značajnije pripreme. Nisam neka atleta, a tko god može prehodati pet do deset kilometara je spreman i za Camino de Santiago.

Što ponijeti sa sobom?

Postoje različiti načini pripreme. Svi nose tablete protiv bolova, protiv komaraca, potom elektrolite da se spriječi dehidriranje jer je bilo dosta toplo i ne može se nadoknaditi sve s litrom, dvije vode koliko se nosi za hodanje, potom se nosi magnezij. Sve što je potrebno je već napisano i objavljeno i samo se treba držati tih savjeta. Najveći neprijatelj Camina su žuljevi jer vas onemogućuju da idete dalje. Bolovi u mišićima prođu, ali žuljevi ne. Postoji način da se oni spriječe, to je nešto poput vazelina, ali planinarska oprema je toliko napredovala da sve potrebno imate u trgovinama. Možete imati skupu opremu, a i sve iz svog ormara. Bitno je da imate što lakši ruksak, a da imate sve u njemu što vam je potrebno s tim da ruksak ne bi trebao biti teži od deset posto vaše težine jer ga morate nositi.

 

Vjerojatno bi bio grijeh proći Camino, a da ne probate lokalnu gastronomiju, da ne iskusite i taj dio putovanja. Što bi izdvojili od portugalsko-španjolske kuhinje?

Oni su jako ponosni na svoje crno vino, jako je dobro, nije skupo i svuda ga možete probati, to je njihov brand. Ono što nisam nikada vidjela prije, a tamo sam probala i jako mi se sviđa je bakalar kako ga Portugalci spremaju i hobotnica u Španjolskoj. Tako spremljena hobotnica se sprema s malim pečenim papričicama, to sam mogla jesti svakog dana. Jednostavno je, ali jako fino spremljeno.

Naravno, Camino je puno više od turističkog razgledanja, hrane i pića. Što vas se najviše dojmilo i što je ono po čemu ćete ga pamtiti? Što je ono na što prvo pomislite sada kada s tim malim odmakom pogledate unatrag?

Osjećaji mi se u biti još nisu ni slegli, ali ono što me fasciniralo je odlična organizacija, a istovremeno nije toliko masovno. Bez obzira na to što tamo prolaze stotine tisuća ljudi, vi ste tamo sami, možete cijelo brdo prijeći da nema nikoga. Priroda sjevernog Portugala i Galicije je prekrasna, neobično bujna vegetacija, puno vode, puno potoka i sve tamo žubori, tamo su šume eukaliptusa, palme i masline i kukuruz i razno samoniklo bilje, a nema komaraca. Pamtit ću i gostoljubivost ljudi za koje sam mislila da smo im svi mi pellegrini već dosadili, ali nismo. Jako su ljubazni prema svima, svi su dobrodošli. Tamo je sve tiho, to su mali gradići i dojam je kao da je vrijeme stalo i neki izgledaju kao prije 500 godina. Riječ je o mjestima koja jesu atraktivni, ali nisu na turističkim rutama.

 

Što bi preporučili budućim hodočasnicima?

Da realiziraju svoju ideju, da se ne boje toga ako imaju potrebu. Ljudi koji taj put prohodaju nisu nikakvi atlete, to su najobičniji ljudi koji to žele, koji žele naći svoj put.

Bi li vi željeli sve ponoviti, ali možda ići nekom drugom rutom?

Definitivno ovo nije zadnji. Ne znam kada, hoće li to biti za godinu ili dvije, ali ako će me noge služiti ovo sigurno neće biti moj zadnji Camino.