Novi serijal o vojnim akcijama koje su presudile projektu Velike Srbije donosi pregršt nepoznatih detalja iz osvita hrvatske neovisnosti

Novi dokumentarno-igrani serijal Miljenka Manjkasa „Otkos, Orkan, Papuk – propast projekta Velike Srbije” opširno je predstavljen u nedjeljnom izdanju Večernjeg lista pod naslovom „Zaboravljeni su i prešućeni, a prvi su oslobađali Hrvatsku”.

Autor Žarko Ivković uvodno spominje generala-pukovnika Đuru Dečaka i njegovu rečenicu da je „slava predodređena za neke druge. A mi Slavonci smo takvi, što nam daš, daš.” To je ujedno i rečenica kojom završava serijal posvećen prvim oslobodilačkim operacijama Hrvatske vojske u Domovinskom ratu.

Dečakove riječi, izgovorene s ponosom i gorčinom, predstavljaju snažnu poruku o nepravdi koja je zadesila osloboditelje velikog područja u zapadnoj Slavoniji. Njihova su djela početak oslobađanja okupirane zemlje, no usprkos tome, svi su ih zaboravili.

Dugogodišnja nepravda, prešućivanje i zaborav potaknuli su scenarista i redatelja Miljenka Manjkasa da se upusti u snimanje novog serijala. Kao rođeni Slavonac koji je odrastao u Bjelovaru, Manjkas je bio motiviran osobnim sentimentom prema svom zavičaju i ratnicima iz Bjelovara, koji su važan dio te ratne priče, šo se može vidjeti iz njegovih riječi na početku filma: “Ponekad čak i velike povijesne bitke budu zanemarene i nedovoljno priznate. Premda smo bili prvi, s vremenom nas zamijene drugi. Kroz ovaj film nastojao sam ispraviti te pogreške i nepravde. Ovo je moj doprinos istini o prvim operacijama oslobađanja u Domovinskom ratu, u čast onima koji su poginuli, mom kraju i mojoj Hrvatskoj”, poručio je Manjkas.

Nepoznati i intrigantni podaci

U svojoj misiji otkrivanja istine, Manjkasu je pomogao još jedan Bjelovarčanin, novinar Željko Brkić, koji je potpisan kao idejni autor, suradnik na scenariju i istraživač.

Datum javnog prikazivanja igrano-dokumentarnog serijala još uvijek nije poznat, no znamo da će sedam epizoda biti ispunjeno nepoznatim, intrigantnim podacima i detaljima o oslobodilačkim operacijama “Orkan-91”, “Otkos-10” i “Papuk-91”. Serijal će ostaviti snažan dojam na gledateljstvo i vjerojatno izazvati polemike među ratnim veteranima.

Nije samo stvar u tome što će serijal iznijeti zapostavljeni dio Domovinskog rata na vidjelo, već i u tome što će otvoriti niz ozbiljnih pitanja o svrhovitosti vojnih akcija koje su rezultirale nepotrebno velikim brojem žrtava. Također će se raspravljati o upitnim postupcima Glavnog stožera Hrvatske vojske te o odgovornosti lokalnih zapovjednika i njihovoj nesnalaženju. Prvi put će brojni protagonisti vojnih operacija provedenih na zapadnoslavonskom bojištu krajem 1991. godine otvoreno svjedočiti o svemu tome.

Oslobađanju teritorija prethodile su mnoge bitke, uključujući i akciju “Bilogora” koja je 29. rujna 1991. rezultirala oslobođenjem bjelovarske vojarne JNA “Božidar Adžija”. Ta akcija smatra se kontroverznom i danas. Izdvaja se po visokom broju žrtava i razaranju Bjelovara, ali također je zapamćena i po nevjerojatnom činu majora Milana Tepića koji je aktivirao eksploziv u jednom vojnom skladištu u obližnjoj šumi Bedenik. Skladište je bilo napunjeno velikom količinom topničkog streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava.

Noć prije napada

Vojarna je bila sjedište bjelovarskog garnizona JNA te je u tom trenutku u njoj bilo nekoliko stotina vojnika, opremljenih tenkovima, topovima i drugim oklopnim vozilima. Bila je prava tvrđava. Glavni stožer Hrvatske vojske, na čelu s generalom Antonom Tusom, odbijao je uporne zahtjeve lokalnih zapovjednika da odobre akciju, pridržavajući se političke preporuke da se izbjegavaju nepotrebni napadi na JNA kako se ne bi kompromitirala diplomatska borba za međunarodno priznanje Hrvatske. Zapovijed za akciju napokon je stigla 27. rujna.

Noć prije napada na vojarnu, general-pukovnik Mile Ćuk, tadašnji načelnik centra Službe za zaštitu ustavnog poretka, stigao je u Bjelovar po nalogu vrhovnog zapovjednika Franje Tuđmana. Ćuk je bio informiran da se zapovjedništvo vojarne namjeravalo predati mirno, pa je prenio Tuđmanovu zapovijed Stjepanu Budinskom i Juri Šimiću da ne diraju vojarnu. Budinski je obećao da neće pokrenuti akciju, ali su ipak postupili drugačije, kako svjedoči Ćuk.

Međutim, Budinski, tadašnji zapovjednik Teritorijalne obrane Bjelovara, tvrdi da je pukovnik JNA Rajko Kovačević odbio predaju vojarne unatoč ponuđenoj sigurnosti i slobodnom odlasku iz grada tijekom pregovora. Kovačevićeva odluka bila je u suprotnosti s voljom Budinskog i njegovih pomoćnika, KOS-ovca Dragiše Jovanovića i potpukovnika Miljka Vasića. Ove tvrdnje potvrđuje brigadir Josip Tomšić, zapovjednik obrane Bjelovara i planer zauzimanja vojarne, koji je kao bivši oficir JNA bio upoznat s njenom strukturom i rasporedom.

Tragedija na Barutani

Uz akciju “Bilogora” povezane su neke intrigantne situacije, poput iznenađujuće odluke Glavnog stožera da ne pošalje Specijalnu jedinicu “Omega”, najelitniju bjelovarsku postrojbu, u napad. Zapovjednik specijalaca, Hamdija Mašinović, tvrdi da nisu bili obaviješteni o akciji i da su hitno pozvani u bitku tek kad su oklopna vozila počela razarati kuće izvan vojarne, predstavljajući veću prijetnju gradu. Pukovnik Josip Trogrlić, Mašinovićev pomoćnik, izražava jasno nezadovoljstvo: “Tusa treba pitati zašto najbolja jedinica nije sudjelovala u oslobađanju vojarne, a sanjali smo o tome godinu dana.”

Trideset godina kasnije, i sami Bjelovarčani se pitaju je li bilo potrebno napasti vojno skladište Barutanu. Zašto se nije pričekalo osvajanje glavne vojarne, koja je predstavljala stvarnu opasnost za grad, a zatim pregovaralo o predaji miniranog skladišta? Ćuku, koji kaže da ne želi biti general poslije bitke, također je nejasno zašto je mladost Hrvatske morala izgubiti živote na Barutani kada je objekt već bio miniran, blokiran i kada smo svi znali da je major Tepić sposoban podignuti ga u zrak. Ćuk tvrdi da je čak zaustavljao napad i vratio 200 ljudi iz Rovišća koji su trebali napasti Barutanu, što im je zapravo spasilo živote.

U prostoru Barutane, 11 hrvatskih vojnika izgubilo je živote – trojica u borbi s oklopnim vozilom, a osmorica u eksploziji 170 tona mina i streljiva. S druge strane, poginuli su major Tepić, kojeg u Srbiji i Republici Srpskoj slave kao narodnog heroja, i jedan vojnik koji je odbio predati se. Posljedice bi bile još strašnije da hrvatski diverzanti nisu uspjeli razminirati prva tri skladišta. U vojarni “Božidar Adžija”, koja je kasno poslijepodne osvojena zahvaljujući bjelovarskim specijalcima, zarobljeni su svi vojnici i ogromna količina oružja. Smrt trojice oficira JNA, Kovačevića, Jovanovića i Vasića, i danas ostaje nerazjašnjena, iako je bila predmet sudskog procesa. Tijekom topničkih napada jugoarmije po gradu, troje žena je izgubilo živote.

Operacija “Orkan-91” predstavljala je prvu napadnu operaciju hrvatskih snaga u Domovinskom ratu, koja je trajala od 29. listopada 1991. do 3. siječnja 1992. Cilj ove operacije bio je oslobađanje okupiranih područja zapadne Slavonije. General Rudi Stipčić, zapovjednik Operativne grupe Posavina, pripremio je i vodio ovu operaciju. Iako operacija nije ostvarila sve svoje ciljeve, uspješno su oslobođena mnoga naselja u općinama Novska, Pakrac i Nova Gradiška.

Nakon toga, uslijedila je operacija “Otkos-10”, koju je planirao i vodio brigadir Franjo Kovačević. Ova operacija odvijala se od 31. listopada do 12. studenoga 1991. i rezultirala je oslobađanjem oko 270 četvornih kilometara područja Bilogore, uključujući cijelu općinu Grubišno Polje i dijelove općine Daruvar.

Pad Vukovara i nova nada

Treća napadna operacija hrvatskih snaga bila je “Papuk-91”. Zapovjednik Zbornog područja Bjelovar, brigadir Miroslav Jerzečić, vodio je ovu operaciju koja je trajala od 28. studenoga 1991. do 3. siječnja 1992. Tokom ove operacije oslobođeno je više od stotinu naselja i tisuću četvornih kilometara okupiranog prostora, uključujući cijele općine Daruvar, Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega, te dijelove općine Pakrac. Ove operacije su omogućile hrvatskim postrojbama da potisnu neprijateljske snage s Podravske magistrale, spriječe presijecanje Hrvatske, skrate bojišnicu i olakšaju obranu na drugim područjima Hrvatske, te stvore temelje za konačno oslobađanje zapadne Slavonije u operaciji “Bljesak”.

Ovi uspjesi ostvareni su u vrijeme kada je cijela Hrvatska bila u tuzi zbog pada Vukovara, te su povratili vjeru u mogućnost pobjede i uvjerenje da Hrvatska može osloboditi svoju zemlju. Ove operacije su srušile snove o Velikoj Srbiji, jer da je Hrvatska bila presječena na tom području, istočna Slavonija bi se teško obranila.

Iza tih operacija ostalo je nekoliko neodgovorenih pitanja, među kojima je bilo i pitanje o nestanku oružja iz osvojenih vojarni u Bjelovaru i daruvarskom naselju Doljanima. Brigadir Stjepan Ivanić, zapovjednik 105. bjelovarske brigade, izjavio je u filmu da 700 vojnika njegove brigade nije imalo oružje.

Najveći problemi proizašli su iz akcije “Alfa”, koja je provedena potkraj prosinca u sklopu napadne operacije “Orkan-91”. Zapovjednik Operativne grupe Pakrac, pukovnik Josip Tomšić, pokrenuo je tu akciju s ciljem oslobađanja sela istočno i jugoistočno od Pakraca, te daljnjeg napredovanja prema Okučanima. Međutim, akcija je završila porazom hrvatskih snaga i s velikim gubicima: 36 vojnika je poginulo, a 62 su ranjena. Ti veliki gubici i danas predstavljaju bolnu ranu u zapadnoj Slavoniji. U filmu se o tome izražavao i general-pukovnik Đuro Dečak, legendarni zapovjednik 127. virovitičke brigade, koji je otvoreno govorio prije svoje smrti u travnju prethodne godine.

Dečak je izrazio svoje nezadovoljstvo i frustraciju zbog situacije u kojoj su vojnici slani na nepoznate destinacije. On je izjavio: “Naši momci su išli srcem misleći da netko zna kamo ih šalje. Nažalost, bilo je onih koji su mislili da znaju, a zapravo nisu znali. Moram otvoreno reći, daruvarski bataljun je pretrpio strašne žrtve zato što su ga neodgovorni ljudi slali na mjesta gdje nije mogao ići. Ja ne bih dopustio da itko od mojih vojnika bude ogreban, a kamoli da pogine. No, neki su se igrali vojske i željeli biti veliki vojskovođe, pa su žrtvovali ljude.” Dečak je opisao i konfuziju u zapovjednom lancu, rekavši: “Bilo je prvi put da sam pustio vojsku da ide a da nisam znao kamo.”

Pukovniku Tomšiću, koji je u filmu izjavio da Dečakova brigada nije stigla na predviđeno mjesto, oštro je odgovoreno. Rečeno mu je: “Ljudi koji su došli iz Jugoslavenske vojske nikad nisu premještali brigade. Oni ne znaju što to znači kada morate prebaciti 3000 ljudi s topništvom i logističkom podrškom na područje na kojem nikada prije niste bili.”

Sarajevsko primirje

U akciji “Alfa” 13 vojnika iz Dečakove brigade je poginulo, što je predstavljalo najveći gubitak za tu brigadu tijekom Domovinskog rata. Dečak je izrazio svoju tugu i težinu povratka s 13 lijesova u mali grad poput Virovitice. Rekao je: “Nije to jednostavno, to zaustavi brigadu.”

Postoje i dvojbe oko zapovijedi Glavnog stožera HV-a da se napad krene 3. siječnja 1992., kako bi se iskoristilo vrijeme prije nego što stupi na snagu Sarajevsko primirje u 18 sati istoga dana. Cilj je bio nanijeti neprijatelju takve gubitke koji bi ga prisilili na povlačenje prema Bosni. U napadu su sudjelovale 123. požeška, 121. novogradiška, 127. virovitička i 108. brodska brigada. Unatoč početnom uspjehu, s Požežanima koji su osvojili Kričke i Novogradiščanima koji su oslobodili Širince, akcija je prekinuta zbog velikih gubitaka i loše sinkronizacije između postrojbi. Time je operacija “Papuk-91” završena, a poslijepodne je stupilo na snagu primirje.

Danas Slavonci postavljaju pitanje zašto su morali ratovati tog dana, s obzirom da su hrvatske postrojbe bile umorne, nedostajalo im je oružja i opreme, te nisu imale iskustva za tako velike napadne operacije, što je rezultiralo velikim žrtvama. Također, ne smijemo zanemariti ni protivničku stranu, profesionalnu Jugoslavensku armiju i domaće pobunjenike, koji su bili dobro naoružani, imali su zrakoplovstvo i uložili su velike napore kako bi zaustavili hrvatske snage južno od komunikacije Pakrac-Bučje. General Dečak je komentirao Tusovu zapovijed za tu akciju riječima: “Moram reći da ću i umrijeti, a bit će mi žao što sam to poslušao.”

Ipak, zauvijek će ostati zabilježeno da su Slavonci krajem 1991. godine oslobodili oko 2000 četvornih kilometara, 150 naselja i četiri magistralne ceste. To je bio ogroman uspjeh u godini u kojoj se Hrvatska hrabro branila. Međutim, postignuto je uz velike žrtve – više od 400 branitelja je poginulo, a broj ranjenih je sigurno bio dvostruko veći. To je deset puta više žrtava nego u operaciji “Bljesak” i dvostruko više nego u operaciji “Oluja”. Stoga ih boli što su zaboravljeni, iako su bili prvi. Druga oslobođenja se ističu kao važnija, dok su njihova bila jednako važna. Kao što je Dečak rekao: “Mi smo ponosni na to vrijeme. Dok su se drugi odlučno branili, mi smo odlučno napadali.”

Brigadni general Alojz Tomašević ističe još jedan aspekt triju operacija u zapadnoj Slavoniji:

“Oslobađanjem područja zapadne Slavonije, prisilili smo međunarodnu zajednicu da prizna Republiku Hrvatsku, a zapadna Slavonija nije dobila nijednu medalju. Nadam se da će doći ta medalja. Ne zbog same medalje, već zbog istine, zbog budućih generacija i onih koji će doći nakon nas.”