Prije 35 godina počeli su raditi s rabljenom opremom. Danas rade 9000 dijaliza, a stižu im i pacijenti iz inozemstva

– Kada smo krenuli prije 35 godina, aparati su bili sasvim drugačiji od današnjih. To su bile acetatne dijalize bez bikarbonata, a svi uređaji koji su stigli na odjel su bili polovni, odnosno donacijski. Pacijentima je bilo neusporedivo teže podnijeti dijalizu, a nuspojave – od padova tlaka pa sve do povraćanja bile su vrlo česte. Znali smo jednom pacijentu u toku sat vremena tlak mjeriti i po deset puta. Kada se radi o samom postupku, svi parametri su se morali ručno zadavati i, naravno, sve se moralo ručno računati. Zaista smo morali biti dobri matematičari jer ovdje nema mjesta ni za najmanju pogrešku – prisjećaju se danas, obilježavajući 35 godina bjelovarskog Centra za dijalizu, početka rada njegovi zaposlenici. Tada je bilo zaposleno tek šestero medicinskih sestara i tehničara, a svoja prva znanja o, dotada njima nepoznatoj, dijalizi upijali su od kolega s KBC-a Rebro.

Centar za dijalizu bjelovarske bolnice osnovao je primarijus Boris Kudumija, prvi voditelj dijalize, dok je prva medicinska sestra koja je vodila bjelovarski Centar bila sestra Dubravka Banjeglav. Iako je u ono vrijeme pacijentima dijalizu bilo teško podnijeti, otvaranje ovog Centra u bjelovarskoj bolnici za njih je značio veliko olakšanje. Naime, ranije su svakog drugog dana na dijalizu morali u Zagreb, a nerijetko je bila riječ o putovanju autobusom do kolodvora, potom i taksijem do same bolnice, a nakon postupka dijalize na isti način kući.
– Nakon što je naš Centar za dijalizu otvoren, trebalo je godinu i pol da se obavi prvih tisuću postupaka dijalize, danas se godišnje radi njih više od devet tisuća. U prvoj godini smo imali šest pacijenata, danas ih je 66 – otkiva voditeljica ovog Centra nefrologinja Renata Ivanac Janković.

U početku nije bilo lako

Prisjećajući se početaka rada Centra, Marijan Cikač, jedan od njegovih prvih tehničara, ističe kako su prvi dani i mjeseci bili vrlo stresni.
– Ranije smo svi radili na odjelima gdje nije bilo toliko tehnike pa je rad na dijalizi i na aparatima za nas bila velika promjena. Prva tri tjedna su dolazili tehničar za aparaturu, medicinske sestre i liječnik s KBC-a Rebro. Izvantjelesni krvotok ispočetka nam je bio bauk, no s vremenom i to uđe u rutinu. Svaki pacijenti traži individualni pristup – i nekada i sada – ističe Cikač. Kako kaže, danas odjel ima 20-ak medicinskih sestra i tehničara, a sada je zaposlena već treća generacija pa tako oni najmlađi mogu biti djeca sestrama i tehničarima koji su na odjelu zaposleni od 80-ih godina.

Od samog početka u bjelovarskom Centru radi i Jadranka Smiljanić koja je u bjelovarsku bolnicu došla raditi s dijalize na Rebru.

-Dijaliza na Rebru je bila moje prvo radno mjesto. Iako je i ondje kolektiv je sjajan, kako sam iz ovog kraja, odlučila sam doći raditi u bjelovarsku bolnicu. Nikada ne bih mijenjala radno mjesto jer smo zaista svi kao jedna velika obitelj. Poznamo se u dušu. Što se samog rada tiče, on se kroz ovih 35 godina bitno promijenio jer je napredak tehnologije to omogućio, no briga za pacijenta je ostala ista – priča Smiljanić.

Transplantacija kao kruna rada

Sada je situacija neusporedivo drugačija nego prije nekoliko desetljeća Sve je na tipke, nema više računanja ni olovke i papira, no svoje pacijente i pod nadzorom imaju svakog trenutka tijekom dijalize i dan danas. Naime, iza riječi dijaliza krije se postupak izvantjelesne cirkulacije. Kako pojašnjava nefrologinja Ivanac Janković, koja je voditeljsku palicu preuzela od doktorice Vesne Lovčić, krv se pročišćava preko umjetnog bubrega i vraća u tijelo, a taj postupak sa sobom nosi moguće komplikacije. Tijekom samog postupka pacijent ima dvije igle – na jednu iglu krv ide van iz tijela, prolazi kroz umjetni bubreg, odnosno filter te se vraća. Tako cirkulira ukupno četiri sata koliko traje postupak koji pacijenti prolaze svakog drugog dana. Pumpa u minuti tjera tri decilitra krvi, a da se nešto odspoji, čovjek bi iskrvario u trenu. Upravo je zato nužno u svakom trenutku pratiti sve vitalne funkcije svakog pacijenta.

– Danas pacijenti lakše podnose postupak dijalize, a kvaliteta njihovog života je neusporedivo bolja. Tehnologija je zaista napredovala, no ljudski faktor je i dan danas neizmjerno važan. Ovo je zaista izazovan posao jer su pacijenti kod nas triput tjedno po četiri sata. Tu se udomaće pa su i očekivanja visoka. Mi zbrinjavamo i dijalizu, ali i druge bolesti s kojima oni dolaze. Gledamo ih, pratimo i zapravo smo prvi kojima će se oni obratiti ako trebaju pomoć – ističe doktorica dodajući kako je, unatoč pozitivnoj atmosferi na odjelu, transplantacija kruna njihovog rada i san čijem se ostvarenju nada svaki pacijent na dijalizi.
– Svima je cilj transplantacija. Tu nam je neizmjerno važna dobra suradnja s našim gastroenterolozima, kardiolozima, neurolozima, a posebno radiolozima. Obrada za transplantaciju je izuzetno ekstenzivna, a bez pomoći naših kolega broj obrađenih bolesnika bi bio manji. Zahvaljujući dobroj suradnji, u najkraćem mogućem roku možemo naše bolesnike staviti na listu za transplantaciju. U konačnici, imamo 63 transplantirana od otvaranja Centra, a ove godine se možemo pohvaliti s dvije transplantacije. Moram naglasiti kako imamo odličnu suradnju i s urolozima i anesteziolozima što nam je također izuzetno važno jer nakon transplantacija dio bolesnika pratimo kako bismo spriječili eventualne komplikacije. Oni se kontroliraju u Zagrebu, ali i kod nas i zato su nam bitne druge službe. Naši kolege su širi dio našeg tima, kao naša produžena ruka – naglašava doktorica Ivanac Janković.

Zadovoljni pacijenti sa zapada Europe

Da se bjelovarski Centar za dijalizu zaista ima čime podičiti, potvrđuju i pacijenti koji na dijalizu dolaze iz inozemstva. Riječ je o tzv. turističkim dijalizama koje se dogovaraju kada bolesnici otputuju izvan mjesta gdje inače odlaze na dijalizu.
– Uvijek su komentari kako je to isto kao i na zapadu, a kada dođu, pacijenti imaju pozitivne utiske. Kažu da se ne razlikujemo što se tiče aparature i liječenja od odjela u Njemačkoj i Švicarskoj odakle uglavnom dolaze. Dapače, čak su iznenađeni našim prisutnošću u sali, pristupom i obiteljskom atmosferom koja ih ovdje dočeka. Zbog toga se kod nas osjećaju sigurno, a vraćaju se godinama i to u vrijeme blagdana kada dolaze posjetiti rodbinu u Hrvatskoj. S druge strane, imamo i naše pacijente koji odlaze na ljetovanje. Dogovori se dijaliza u mjestima čije bolnice imaju dijalize ako imaju mogućnost primitka. Danas pacijenti na dijalizi nisu vezani uz svoje mjesto prebivališta što im omogućuje slobodu, dok im današnja tehnologija pruža bolju kvalitetu života. Dijaliza zaista nije ono što je nekada bila iako moramo biti svjesni da je riječ o ozbiljnom postupku. Zbog toga smo svi u svakom trenutku usmjereni na pacijenta, no posao je to koji volimo i vjerujem da ga nitko od nas ne bi mijenjao. S našim pacijentima smo jedna velika obitelj – zaključuje glavna sestra bjelovarske dijalize Vesna Vencl.

 

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.