Šandrovačka učiteljica Beta: U ovoj školi sam provela najljepše godine života

– Godine provedene u Šandrovcu zauvijek će biti pospremljene u ladice mojih najljepših sjećanja. Zaista nisam mogla raditi na ljepšem mjestu. Djeca su bila predivna, a odrasli složni i vrijedni – ovim riječima svojih 39 radnog staža u šandrovačkoj osnovnoj školi opisuje učiteljica u mirovini Elizabeta Balent. Već prvi susret s ovim pitoresknim bilogorskim mjestašcem, učiteljici Beti, kako je od milja zovu njezini učenici, ostao je u divnom sjećanju.

Prvi susret sa selom

-Kada sam završila Učiteljsku školu, kao mlada 19-godišnja učiteljica otišla sam na svoj prvi razgovor za posao na koji me pratio moj otac. Škola se nalazila u Šandrovcu, selu za koje smo svi ranije čuli, ali kako je to u ono vrijeme bilo dosta izolirano, nikada nitko od nas u obitelji ondje nije bio. Otac i ja smo vlakom došli do šandrovačke željezničke stanice koja je bila pet kilometara udaljena od sela, no kada smo ulazili u samo selo, čula se glazba. Škola je imala razglas, a zvučnici su bili postavljeni po banderama. To je zaista bilo dojmljivo pogotovo ako imamo na umu da je riječ o 1956. godini – prisjeća se učiteljica Beta koja je počela raditi već nakon tjedan dana. U ono vrijeme selo nije imalo cestu, pruga je bila daleko, no ljudi su, prisjeća se naša sugovornica, bili vrlo složni i vrijedni iako su živjeli u neimaštini, a većinu obitelji su prehranjivali poslovi u rudniku ugljena i poljoprivreda.

– Nitko nije išao u grad na posao jer je Bjelovar bio daleko, a tek dva učenika su išla u bjelovarsku Gimnaziju, no oni su svakoga dana kretali u pet sati ujutro da bi stigli na vrijeme u školu. Financijske prilike, kao i komplicirano putovanje mnoge su udaljile od školovanja – pojašnjava učiteljica Beta koja je u šandrovačkoj školi odradila punih 39 godina radnog staža, a u zasluženu mirovinu je otišla 1995. godine. Kako kaže, sve do 1978. godine šandrovačka škola je bila osmogodišnja, a kako je u ono vrijeme nedostajalo nastavničkog kadra, učitelji su predavali sve – od razredne nastave koja je bila njihov, nazovimo ga, primarni posao, pa sve do predmetne nastave od petog do osmog razreda.

Brojni učenici

-Poslijepodne sam imala svoj razred, a dopodne sam radila u višim razreda. Predavala sam sve predmete – od kemije do matematike. U 39 godina radnog staža, predavala sam čak trima generacijama iz nekih obitelji. Najvažnija razlika u odnosu na današnje vrijeme bio je broj djece. Učenici su dolazili iz Lasovca, Ravneša, Ribnjačke, Bulinca, Bedenika… U jednom trenutku smo imali čak dva šesta razreda, a danas svi razredi zajedno u šandrovačkoj školi broje tek 25 đaka. Djeca su bila jako draga, poslušna i neiskvarena. Nitko se nije usudio bezobrazno odgovoriti jer su ih i roditelji odgajali da slušaju starije. Zaista je bilo divno raditi u takvom okruženju. Osim toga, ljudi su bili jako dobri. Sve se dogovaralo, a kada se zahuktala proizvodnja u Metalproduktu i kada se u Šandrovcu otkrila nafta, selo je procvjetalo. Iako se ranije nije previše pažnje pridavalo obrazovanju, ljudi su izvrsno su prihvatili sve novo, a mi učitelji smo u večernjim satima radili na opismenjavanju sela – ističe ova učiteljica kojoj šandrovačka škola nije bila samo radno mjesto, već i dom i to punih 19 godina. Ondje je živjela sa svojim suprugom Marijanom koji je također bio učitelj u ovoj školi i njihove dvije kćeri – Silvom i Sonjom, a u školi je radio i njezin brat Ivan Pleško.

Život u školskoj zgradi

– Supruga sam upoznala u Učiteljskoj školi u Križevcima, a u Šandrovac je došao mjesec dana nakon mene. Kako u to vrijeme nije bilo učitelja, prizivali su nas i tako je zapravo krenula naša šandrovačka priča. Kada se rodila naša stariji kći, suprug je bio u vojsci tako da smo na dvije bile same. To je bilo vrlo izazovno vrijeme. Porodiljni dopust je trajao vrlo kratko, a nisam imala kome ostaviti tako maleno dijete pa je moja Sonja sa mnom išla na nastavu. Kada je bila beba, spavala je u jastuku na mom stolu u razredu, a ja sam radila. Naravno, to se nije smjelo, ali sam uspjela sve posložiti. Kada je malo porasla ostavila bih je da se igra u tzv. vrtiću u našoj kuhinji koja se nalazila na mjestu današnje zbornica. Kako je učionica bila smještena odmah pokraj, ostavila bih malo odškrinuta vrata da sve čujem, a ona bi se igrala u kuhinji. Kada je došlo vrijeme njihove škole, predavala sam objema kćerima, ali bila sam stroga i pravedna – kaže učiteljica Beta koja se sa svojom obitelji kasnije odselila u bjelovarsko prigradsko naselje Novoseljani odakle se svakoga dana vraćala na svoje radno mjesto u Šandrovac.
-Nisam mogla raditi na ljepšem mjestu. Svima sam već bila dosadna što se ne dam iz Šandrovca. Kada je došla nafta, došla je i cesta, a došao je i autobus. Pa kuda bih ja iz svog Šandrovca? Bilo mi je prelijepo – naglašava naša sugovornica koja je, osim predavanja djeci, održavala i različite tečajeve za odrasle, a jedan od njih bio je vezan uz porodništvo. Naime, buduće učitelje još se u školi pripremalo za rad na selu, a jedna od stavki bilo je i porodništvo budući da u ono vrijeme ni bolnice ni primalje nisu bile nadohvat ruke.

– Bili smo pripremljeni na mnogo toga. Morale smo žene naučiti kuhati, prati, pa čak i poroditi, ali i priskočiti u pomoć kada je bila riječ o manjim zdravstvenim tegobama. Jednostavno smo bili prva stanica za dalje na brojnim poljima. Vodile smo razne tečajeve, a žene su rado dolazile – prisjeća se naša sugovornica dodajući kako je u ono vrijeme škola u Šandrovcu bila centar svega. Posebno se to ogledalo u trenutku kada je u selo došao prvi televizor koji je, naravno, bio smješten upravo u školi. Svaku večer bi se dupkom napunila učionica. Bilo je veselo, družilo bi se, pričalo. Selo jednostavno bilo zadovoljno što dolazi do napretka. Kako naglašava naša sugovornica, ljudi su sve prihvaćali, samo se trebalo dogovoriti.

Inače, ova učiteljica i danas rado posjećuje školu u kojoj je, kako kaže, provela najljepše godine svog života. Bila je ondje i na samom otvorenju nakon nedavno završene obnove. Iako kaže da je škola danas predivna, napominje kako je želi pamtiti baš onakvu kakva je nekada bila.