Željko Lončarić od drveta stvara čudesne skulpture, a glavni alat mu je – motorna pila!

BEREK – Za Željka Lončarića iz Bereka može se reći da je jedinstven umjetnik kod nas, pa i u svijetu, jedan od rijetkih, koji svoje skulpture izrađuje motornom pilom. Samouk je. Završio je srednju stolarsku školu. Samo tu je njegova poveznica s drvetom, dok je njegova umjetnička duša „kriva“ za sve ostalo.

Onaj „umjetnički nerv“ jednostavno se u njemu zapalio. Tinjao je dugo, još od osnovne škole u kojoj je 1984. godine nacrtao konja na dasci i običnim čavlima „kljucao“ po linijama, kako se sjeća tog svog prvog umjetničkog uratka.

Konji su mu do danas ostali glavna inspiracija, pa ne čudi što je među više od 400 skulptura, koje je do sada izdjelao motornom pilom, najviše skulptura ili glava konja. Prva „ozbiljna“ skulptura koju je izradio bio je upravo konj u drvetu, kojeg je napravio 2010. kada se vratio s posjeta svjetskoj izložbi i sajmu konja u Veroni.

Mrtvom drvetu udahnjuje život

– Ja sam samouki umjetnik. Nemam završen faks, osim osnovne i srednje škole za stolara koja mi baš u tome i nije puno pomogla, kaže Željko i dodaje da je drvo materijal kojeg najviše voli i u kojem isključivo radi.

 

Uglavnom koristi „mrtvo drvo“ odnosno suho drvo „sušac“, kojem udahnjuje novi život u obliku konja, roda, gljiva, flamenaca, zečeva…

Do sada je Željko izradio više od 400 različitih, što većih, što manjih skulptura u drvetu, te pravo mnoštvo razno-raznih privjesaka, uglavnom vezanih uz crkvu i vjeru.

Željko najviše radi u svom malom atelijeru, u stvari garaži, uz obiteljsku kuću u Bereku ispred kojeg su postavljene brojne skulpture koje izazivaju pažnju prolaznika i putnika namjernika koji ovuda prolaze.

Plamenac visine 175 cm je najveća skulptura koju je do sada izradio, a najmanja je bila potkovica u kojoj je glava konja veličine 4 centimetra. Najdraža skulptura, koju je do sada napravio bila je glava arapskog konja. Za izradu osrednje velike skulpture treba mu i do osam sati rada.

Divovski vrganji

Ovaj vrijedni umjetnik radi svakodnevno. Ne može ni zamisliti dan, kako nam otkriva, a da barem malo ne „osluhne“, dodirne i osjeti drvo pod prstima. Do prošle godine društvo mu je u atelieru ili ispred njega pravio i pas Medo. Na žalost, Mede više nema, što je Željku teško palo, jer mu je ovaj čupavi četveronožac bio i više nego ljubimac.

Željko obožava majku prirodu, šume i drvo, kojima se stalno vraća. Voli ih i fotografirati, pogotovo vrganje prije nego ih ubere. Na temelju fotki zatim nastaju i skulpture gljiva. Mnogim vozačima vjerujemo već je zapela za oko skulptura divovskih vrganja postavljena na izlasku iz Bereka, na rubu šume uz cestu prema Ivanskoj, koja je djelo Željka i njegova brata.

Umjetnička djela, ovog samozatajnog, skromnog skulptora iz Bereka mogu se vidjeti na FB stranici Lončarić wood art. (Bjelovarski list/Siniša Slavinić)