Prvi je napravio analizu hrvatskog sela, zavapivši: Tri četvrtine Hrvata nema vlastitu postelju!

BJELOVAR – I dok i danas dvije ulice u Bjelovaru nose nazive osoba povezanih s ustaškim pokretom, Julija Makaneca i Stipe Javora, postojanje jednog vrijednog i važnog znanstvenika rođenog u Bjelovaru početkom 20. stoljeća gotovo je isparilo iz kolektivne memorije.

Naime, dok Rudolf Bićanić u Bjelovaru nema svoju ulicu, na zagrebačkoj Knežiji postoji ulica koja nosi njegovo ime, a da bjelovarski povjesničar Željko Karaula o Bićaniću nije napisao monografiju, jako malo bismo znali o ekonomistu za kojeg hrvatska Wikipedia ističe da je bio demograf, gospodarski povjesničar, sociolog sela, političar, sveučilišni profesor i najveći hrvatski ruralist 20. stoljeća.

Rođen u Bjelovaru, školovao se u pariškoj Ecole des hautes etudes te na Pravnom fakultetu u Zagrebu gdje je doktorirao, a nakon II svjetskog rata ondje je predavao ekonomsku politiku, ekonomiku vanjske trgovine i povijest. Tridesetih godina 20. stoljeća bio je istaknuti član Hrvatske seljačke stranke, radićevac, skupa s Vladkom Mačekom je bio u zatvoru, a osnivač je Zavoda za proučavanje seljačkog i narodnog gospodarstva koji se može smatrati i prednikom današnjeg Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu.

Iako su o Bićaniću uglavnom pisali njegovi kolege sveučilišni profesori Pravnog fakulteta u Zagrebu, njegovu opsežnu i detaljnu biografiju sakupio je prof. dr. Karaula. Bićanić se rodio u Bjelovaru 5. lipnja 1905. godine u srednje imućnoj građanskoj obitelji. Njegov otac Nikola porijeklom je iz Like koju je napustio kao petnaestogodišnjak u potrazi za poslom te se nakon Karlovca i Zagreba skrasio upravo u Bjelovaru početkom 20. stoljeća zaposlivši se kao pomoćnik u trgovini.

Stotina najbogatijih

Njegova majka Paula Bićanić, rođena Škornjak, bila je kći uglednog bjelovarskog obrtnika i krojača Ivana Škornjaka. Početkom 20. stoljeća Bjelovar se počeo razvijati i kao trgovačko središte pa je ubrzo nakon dolaska i Nikola Bićanić u blizini glavnog gradskog trga otvorio trgovinu, a do 1914. godine našao se i na popisu stotine najbogatijih ljudi Bjelovarsko – križevačke županije. Nakon što je 1925. godine završio uglednu poslovnu školu u Parizu, Rudolf Bićanić je upisao Pravni fakultet u Zagrebu, a već sljedeće godine situacija se za njegovu obitelj zakomplicirala jer mu je otac bankrotirao u poljoprivrednoj krizi. Još za vrijeme studija Bićanić se priključio Ujedinjenoj revolucionarnoj omladini. Ona je okupljala studente koji su se protivili monarhističko – centralističkoj diktaturi kralja Aleksandra i bila je povezana s politikom Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića koji je nakon šestosiječanjske diktature emigrirao u Pariz, potom i u Prag.

Za vrijeme održavanja Svesokolskog međunarodnog sleta u Pragu 1932. godine Bićanić je preuzeo od Pribićevićevih suradnika kovčeg s propagandnim brošurama protiv diktature Karađorđevića, no otkriven je prilikom prelaska granice i optužen je za protudržavnu propagandu. Ubrzo je osuđen na tri godine zatvora i odsluženje je počeo 24. veljače 1933. godine, a ondje je upoznao i Vladka Mačeka koji je ponajviše utjecao na Bićanićevu preobrazbu iz projugoslavenski orijentiranog političara u HSS-ovca.

Bićanić je ubrzo postao glavni ekonomski strateg HSS-a, a posebno ga je interesirao društveni i ekonomski položaj seljaštva u Hrvatskoj. Pješice je prošao sve pasivne krajeve u kojima žive Hrvati nastojeći na licu mjesta upoznati njihove probleme i već 1936. godine objavio je prvo važnije djelo “Kako živi narod – život u pasivnim krajevima”. Tom je knjigom počelo i Bićanićevo prerastanje iz političara u znanstvenika, a ubrzo nakon objavljivanja te knjige, HSS osniva organizaciju Gospodarska sloga kako bi popravio stanje na selu čiji je glavni cilj bio osiguranje i poboljšanje uvjeta seljačkog stanovništva u Hrvatskoj. Bio je urednik lista Gospodarska sloga te izdavač i urednik Političkog vjesnika te je vodio kampanju protiv tzv. sajamskih kartela odnosno organizacija trgovaca i nakupaca koji su rušili cijenu stoci koju seljaci prodaju.

-Način kako se danas trguje na našim sajmovima predstavlja ne samo bezdušno izrabljivanje, nego organiziranu pljačku seljačkog naroda. Seljaci s blagom koje su doveli na prodaju, čekaju kao utamničenici dok ne padne njihova presuda. Svuda postoje ti sajamski karteli, ne samo za stoku, već i za žito, vino, vunu… – pisao je Bićanić čija je jaka socijalna nota i pripadnost lijevoj struji stranke nekim stranačkim prvacima desnog ili konzervativnog usmjerenja smetala.

Razobličenje floskula

Iako ga se često napadalo da je ljevičar, Vladko Maček je bio čvrsto uz njega tvrdeći da ima duboki socijalni osjećaj za hrvatsko seljaštvo i da mu je dobrobit hrvatskog naroda glavni životni cilj. Godine 1938. Bićanić je obajavio knjigu “Ekonomska podloga hrvatskog pitanja” u kojoj je razobličio floskule srbijanskih političara i dokazao da je centralističko uređenje države nametnuto radi ostvarivanja srpske dominacije nad ostalim krajevima zemlje. Bila je to možda i ključna analiza materijalne podloge međunacionalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji, a 1940. godine imenovan je prvim ravnateljem Direkcije za vanjsku trgovinu i preselio u Beograd gdje je i dočekao početak II svjetskog rata. Rat je proveo u emigraciji kao član jugoslavenske izbjegličke vlade i to kao viceguverner Narodne banke Jugoslavije.

No, nakon što se i u izbjegličkoj vladi ojačala velikosrpska linija, Bićanić je žestoko odgovorio na memorandum Srpske pravoslavne crkve s tezom da on predstavlja politički napad na hrvatski narod u cjelini. Ubrzo se javno distancirao od politike izbjegličke vlade te se povezao s Titom te se u veljači 1945. vratio u oslobođeni Beograd gdje je ponovno preuzeo dužnost ravnatelja Uprave za vanjsku trgovinu. Došlo je tada i do suprotstavljanja Mačekovoj politici, a sljedeće godine vratio se u Zagreb, na Pravni fakultet i posvetio svom pravom zanatu, znanosti.

Iako je po povratku u Zagreb njegova obitelj živjela pod budnim okom prismotre okoline, vrtoglavim je tempom objavljivao znanstvene radove u zemlji i u inozemstvu. Sve do iznenadne smrti 1968. godine, Bićanić je objavio 130 članaka, rasprava i prikaza, desetak knjiga te 72 znanstvena rada. Bavio se demografijom, agrarnom reformom, ekonomskom poviješću, vanjskom trgovinom, teorijom tržišta, privrednim razvojem, planiranjem i sociologijom, a iznosio je svoje mišljenje i onda kada je ono bilo suprotno službenoj politici.

Odmak od centralizma

Bićanića je osobito zanimala gospodarska povijest Hrvatske te je na tu temu objavio i više radova i knjiga, a posebno je važna “Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji 1750-1860”. Kao znanstvenik je budno pratio političke promjene u zemlji, nalazio pukotine u komunističkom sustavu te se zalagao za odlučni odmak od autoritarnog centralizma i političkog terora staljinističkog tipa. Njegov rad ostavio je dubok i važan trag u hrvatskoj ekonomskoj znanosti i smatra ga se najvećim hrvatskim ruralistom 20. stoljeća. (sg)

Svi koji imaju krevet, spadaju među privilegirane

Iako je Bićanićev opus ogroman, njegovo djelo iz 1936. godine “Kako živi narod – život u pasivnim krajevima” njegovo je kapitalno djelo koje je i danas početna točka za izučavanje svim onima koji se bave ekonomijom i povijesti hrvatskog sela. Iako je ono trebalo biti tek prikaz stanja u tim područjima, Bićanić je iz prikupljenog gradiva uspio izraditi izvanrednu ekonomsku i sociološku analizu životnih prilika Hrvata u Lici, Dalmatinskoj Zagori, zapadnoj Bosni te u Hercegovini kao najsiromašnijim područjima.

-Teške su to riječi, ali istinite: Tri četvrtine svih Hrvata nemaju kreveta. Kad se raspravlja o životnom standardu, onda se obično smatra, da k neophodnoj potrebi života svakog pojedinca, spada u najmanju ruku, barem krevet. To se računa u minimum udobnosti za čovječji život. Pa ipak, s gledišta cjelokupnog hrvatskog naroda moramo danas reći, da svi oni, koji imaju svoj vlastiti krevet spadaju, u stvari, među privilegirane – pisao je Bićanić u svojoj čuvenoj knjizi.

Spomen ploča u Mažuranićevoj ulici

U rujnu 2018. godine u Bjelovaru je svečano otkrivena spomen ploča Rudolfu Bićaniću i to na pročelju zgrade na adresi u Mažuranićevoj ulici u kojoj je živio. Svečanom otkrivanju ploče prisustvao je i Bićanićev sin Ivo, a spomen ploču zajednički su podigli Družba Braća hrvatskog zmaja, Zmajski stol Bjelovarsko –bilogorske županije, Grad Bjelovar i Zavod za znanstveno istraživački i umjetnički rad u Bjelovaru.

Stjepko Gambiroža (Bjelovarski list)